Sve more oko kuća

Photo by Mitja Juraja on Pexels.com

Mostarski književnik Svetozar Ćorović i urednik lista Bosanska vila Nikola Kašiković u vrijeme Aneksione krize (1908–1909) izbjegli su u Italiju, a naknadno im se pridružio i pjesnik Aleksa Šantić. Ćorović se u martu 1909. iz Venecije pismom javio supruzi Persi.


Draga Perso, evo me dakle u Veneciji…Kad sam izašao na palubu i pogledao na onaj dugački niz kuća čije temelje zapljuskuju valovi morski, pomislio sam da će Venecija biti slična dalmatinskim primorskim većim varošima, sa uskim tijesnim, mračnim ulicama koje mnogo zaudaraju na usmrđenu ribu, sa mrkim, starim kućama, koje nalik jedna na drugu, zbile se u gomile te brane čovjeku da se nagleda sunca božijega i neba vedroga. I kad je taku – izdaljega – pogledah, htjedoh uzviknuti: Zar je to ona Venecija, „nevjesta sjajna mora zelenoga“, koju su toliko hvalili.

Naš parabrod, na kojem smo prispjeli, nije pristupio pravo uz obalu, zastao je malo podalje, te smo morali da se spuštamo u male, uske gondole, i u njima da se vozimo sve do hotela. Naš gondolijer je bio jedan čudnovat čovjek. Ja i Nikola smo mu naređivali da nas vozi u hotel Kavaleto, dok on zaintačio da nas uvjerava kako je jedino hotel Grinvald dobar hotel i kako jedino tu treba da odsjednemo. I mi ostali pri svome, a on pri svome, dok nas napošljetku ne odvede zbilja do hotela Grinvald i tu nas istovari. Šta smo mogli, tuđi, nepoznati. Ništa drugo nego se pokoriti i ostati tu.

Photo by Emily Geibel on Pexels.com

Hotel Grinvald je najljepši i najveći hotel u čitavoj Veneciji, raskošno namješten i uređen, sa bezbrojnim portirima, kelnerima, sobama i sobaricama, koje bi, gotovo, na rukama da te nose. Ali baš ta tolika uslužnost meni je bila nesnosna i baš radi toga smatrao sam se kao okovan. Zašto da mi po dvoje djece otvaraju vrata, a ne daju mi da ih sam otvorim. Zašto da oko mene, kad jedem, stoji po toliko njih, pa mi broje zalogaje i gledaju kako ću uzeti viljušku u ruke. Zar to da me ne naljuti? I odmah sam rekao Nikoli da nipošto tu ostati neću, da odmah moramo tražiti drugi stan. Složimo se i pođemo obojica da tražimo po Veneciji.

Pođemo da izađemo iz hotela na jedna vrata, kad tamo – more. Okrenemo na druga, kad i tamo more. Na treća – opet more. Bolan Nikola, ovđe čini mi se i nema ulica, nego sve more oko kuća, gotovo očajno uzviknuh.

Bre, čini mi se da ćemo više potrošiti na gondolijera nego na ručkove – odgovori Nikola, a i on se snuždio. Na našu sreću, naiđe jedan od vratara i on nam ukaza na jedna vrata kroz koja odmah izađemo na suho, na ulicu. No hvala Bogu! Još samo kad bi naišli na kakva poznanika, da nas on provede i uputi i eto zgode. Ta nam se želja, na žalost, nije mogla ispuniti. Ne samo što nismo mogli natrapati ni na kakva poznanika, nego uopšte ne možeš da čuješ srpsku riječ. Čuješ engleski, francuski, njemački, mađarski (talijanski da i ne spominjem) ali srpski ama baš ni od kuda.

Vidi se već i po tome kako mi Srbi često putujemo u svijet. Ako nas grdna nevolja ne potjera, ne miče se nijedan lako, baš kao ni mačak ako ga u vreći ne prenesu.

Prolazeći ulicama i zastajkujući pred izlozima u prvi mah učinilo nam se kao da se u ovom mjestu ništa drugo i ne prodaje nego svakovrsni kipovi, slike, čipke, merđani i razne i razne zlatne postaklarske stvari. Čini mi se da u čitavu svijetu nema još ovoliko slika, kipova, merđana i čipaka koliko ovdje. Kao da u varoši niko drugi ne živi nego umjetnici i draguljari! I koga god čovjeka sretneš, sve mi se čini da sam sreo kakva neuobičajena umjetnika i zato svakog bolje zagledam i prema svakom osjećam neko poštovanje.

Doduše, u tom sam se već malo razočarao jer jednoga, za koga sam držao da je umjetnik, na moje oči odvede karabiner u policiju, pošto je u gunguli ukrao nekome zlatan sahat.

Venecijanski golubovi! Ko još nije čuo za njih! Ima ih silesija Božija, te prekrile gotovo čitav trg. Baci li im ko kukuruza, trče oko njega, padaju mu na rame, jedu kukuruz iz ruke. Siromah Aleksa zaplatio je za svoje milosrđe prema golubovima, pošto se nekakav našao da mu se na jedan ni malo učtiv način zahvali. Radi toga smo morali za neko vrijeme napustiti šetnju, dok je Aleksa očistio kaput…

Photo by Magda Ehlers on Pexels.com

Zaokrene li se iza trga Svetog Marka na desnu stranu, eto te opet na širini ispred palate duždeva mljetačkih, koja odmah veže sa Markovom crkvom. U toj su palači, dakle, stanovali oni silni i moćni duždevi, pod kojima je i naš narod izvjesnih krajeva dugo cvilio te ih radi toga i u pjesmama opjevao…Ovdje ću zastati, drugi put više. Pozdravlja mnogo oca i tebe tvoj Svetozar.