Strijeljani zbog šibica i pekmeza

Photo by Pixabay on Pexels.com

Korupcija, mito i krađa mogu se suzbiti jedino drastičnim mjerama i drakonskim kaznama. Tako je barem smatrala nova jugoslovenska vlast neposredno po završetku Drugog svjetskog rata. U ono mahnito doba, zbog kriminala se, daleko bilo, po kratkom postupku zaista moglo završiti iza rešetaka, a sudovi su (posebno vojni) nemilosrdno skidali glave, sprovodeći “pravdu” i društvene promjene. Srećom po aktuelne direktore, menadžere i eksperte, ta su naopaka vremena daleko iza nas.

Iako tadašnji prekršaji – u odnosu na razmjere današnjeg lopovluka – djeluju i blaženo i naivno, kazne su bile surove. Nije pomagalo ni to što su se počinioci, za razliku od istaknutih pljačkaša našeg doba, u sudnicama uglavnom gorko kajali. Tako je milicioner Dragoljub, krajem 1945. godine, pred sudijom zavapio: „Jao, šta uradih, kako sad da pogledam u oči svojim drugovima“! Sudija nije bio ni najmanje ganut pa je nesretnom Dragoljubu, nekada hrabrom partizanu, odredio kaznu od dvije i po godine zatvora sa prinudnim radom i tri godine gubitka građanskih i političkih prava. Ovaj posrnuli čuvar reda primio je, naime, mito u iznosu od 100 dinara (deseti dio njegove plate).

U prvim danima i mjesecima nove Jugoslavije, (ne)pravdu su dijelili vojni sudovi, u skladu sa Uredbom Vrhovnog štaba iz maja 1944. Kako i na koji način, pokazuje i presuda Vojnog suda komande grada Beograda koju je 4. januara 1945. objavio list Borba. Potpukovnik Dragomir Radovanović osuđen je na smrt strijeljanjem.

Radovanović je kao šef saobraćajnog odsjeka Komande grada Beograda iz vojnog skladišta „prisvojio dvije tone uglja“ pa još i zatražio stan „iako je već imao jedan“.

U decembru iste godine, ista sudbina snašla je i Radomira Žugića, magacionera ekonomskog odsjeka Komande grada Beograda. Žugić je, stoji u presudi, „otuđio i prodao namještaj i garsonjeru koji su kao ratni plijen pripali državi“. Uz to, prodao je određenu količinu tekstila kao i “22 paketa šibica”. Žugić je strijeljan, a lice kojem je prodao robu kažnjeno je sa tri godine zatvora, uz konfiskaciju imovine. Istovremeno, zbog “zloupotreba i prisvajanja narodnih dobara”, na smrt su osuđena i četvorica rukovodilaca jednog državnog gazdinstva u Vojvodini dok je 14 tamošnjih uposlenika završilo u zatvoru.

Tih je dana javnost obaviještena i da je Vrhovni sud, zbog “neprimjereno blagih kazni“, poništio prvobitnu presudu rukovodiocu beogradskog Granapa (Gradskog nabavnog preduzeća), dobavljaču i dvojici trgovaca. Optuženi su potom izvedeni pred Specijalno vijeće za suđenje špekulantima. Šta im je stavljeno na teret? Poslovođa Aleksandar Hercog pogodio se sa dobavljačem Đokom Đorđevićem i trgovcem Brankom Tadićem da od njih nabavi pekmez koji će potom biti prodavan po višoj cijeni, “na teret potrošača”, dok će zaradu podijeliti između sebe. Hercog je, takođe, sa trgovcem Žikom Belićem sklopio i – “štetan ugovor o nabavci paradajza”.

Tražeći smrtnu kaznu, javni tužilac je ocijenio da Hercogu cilj nije bio samo da se obogati na pekmezu već je štetnim ugovorima “išao za tim da ruši našu zemlju”.

Uzalud je odbrana tvrdila da je smrtna kazna apsolutno neprimjerena za ovo djelo. Specijalno vijeće Vrhovnog suda osudilo je Hercoga na smrt strijeljanjem, Đorđevića na 15 godina robije i Tadića na deset, dok je Belić nekim čudom oslobođen optužbe. Osuđenima je oduzeta cjelokupna imovina, a presude su izvršene bez prava na žalbu, objavila je Politika u januaru 1946. godine.