Ruska pomoć za Dubicu 1860.

Buntovni pokret u Bosanskoj Krajini i Posavini godine 1858, nastao zbog nesređenih agrarnih prilika, bio je brzo ugušen. Posljedica mu je bila da je narod iz oba kraja u velikom broju prebjegao u Slavoniju i Hrvatsku. Na izmaku mjeseca juna iste godine bilo je u Hrvatskoj izbjeglih Krajišnika oko 3000. Povrativši se docnije našli su bjegunci popaljene kuće i zaparložene zemlje, a stoke i sjemena malo je ko imao. Zato je u zimu i u proljeće 1860. nastala velika glad. Da se gladnom narodu pomogne, započela je akcija. Ko je pokrenuo pitanje pomoći nije mi poznato. Onih, koji su taj posao prihvatili, bilo je svakako više, ali mi njihova imena nisu poznata, sem ako to nisu bili oni ljudi, čija će se imena niže spominjati.

Pomoć je dolazila, čini mi se, ponajviše od ruske vlade preko ruskog poslanika u Beču i ruskog bečkog prote Mihaila Rajevskog.

Posrednik između njih i Bosne bila je bečka filijala sarajevske trgovačke kuće sinova Hadži-Riste. Bečku filijalu je vodio stariji brat Pero koji je, kako u trgovinskim poslovima tako i u ovoj humanoj akciji, stajao u prepisci sa svojim bratom Vasom u Sarajevu. Ali ima prepiske o ovoj akciji i od drugih lica i drugim licima. Pri ruci su mi nekoliko takovih pisama. Datirana su po starom kalendaru. Jovo Pišteljić iz Banje Luke piše 19. aprila 1860. godine Niki Skariću u Sarajevo ovo: “Primio sam vaše ljubezno pismo od 13 ov. mj. Iz istoga jesam za sve razumio i vidio da Vam je tudi preporuka data od strane gospodara sinova Hadžiristića da mi pišete u ime sirotinje, kako je ovdi u ovome sandžaku i umire li od gladi; koje, brate, to ti mogu kazati, da se sirotinja jako pati od gladi i da se čuje, u dosti sela da sirotinja od gladi umire. A što jedu nekakvu kljenovu koru i otučke od kokuruza, to je sve druga patnja”.

Dana 4. juna piše Jovo Dijović iz Prijedora u Sarajevo: “Po zapovijedi gospodara vašeg brata Pere iz Beča dohodim Vas najmilije pozdraviti i javiti Vama da ovdašnja sela veliku glad trpe i to od Dubice pošavši uz Unu, pa do u Novi, daljine 10 sahata, a širine dva do 4 sahata”.

Ova mjesta najveću glad trpe. Da je oka žita i 8 para, neimaju ga ščime kupit, uzrok što su preklani popljačkani i u Austriju prešli, tamo neko vrijeme bili i sve pojeli, što su god imali i odonuda s golom dušom povratili se svi. I ako im je šta i preteklo, u ovoj godini pojeli su, a sada da najbolje rodi, njima slabo će rodit i bit, kada ne imaju ščim uradit, ni posijat. I to ne znam je li deseti usio. Već Vas molim, ako ima koji rodoljubiv Hristjanin ili Vi ako znate kakva dobra Hristjanina, ponudite Ga, nebi li ovoj sirotinji nesretnoj rukopomoć učinio, koje se uzdam, da ćete Vi moći štogod izdejstvovati od ruskog poslanika, kada mu dokažete glad narodnu i golotinju i bosotinju.

MIHAIL FJODOROVIČ RAJEVSKI (1811-1884)

Dana 10. juna piše Pero Hadžiristić iz Beča bratu Vasi u Sarajevo: “Prekjučer primio sam zlatnu kolajnu na Sv. Ane pantljiki, o vratu što se nosi, od poslanstva s pismom poslanika i dao mi je Rajevski 600 dukata novi (h)olandeza, od koji poslo sam Tasovcu u Brod, da se izda za elje (heljda) i proe (proso) sjemena: 200 dukata J. Diović Priedor, 100 Jovi Gaić u Dubicu, 50 Baslaću u Banju Luku, 50 preko Tasovca tebi da pošlje, koje ćeš za razdat po Kiseljaku (Salih Kiseljaković iz Gradiške) poslat da da ondi, gdi je golema nužda. I neka brez razlike da svima, i Turcima, a nek uzme pismance jedno, da su od njeg primili. I neka navedu, od kog je ova milostinja, Bog nek im plati. Ako to pismo bude i turski il šokački il srbski, to bi voljeo, budući Rajevskom moram predat, da i on dade, da znaju, da je došlo na mjesto”.

Istom 9. februara 1861. Pero Hadžiristić piše bratu Vasi ovo: “Rajevskom jučer tek kazo sam pismo tešanjsko za glad. E, kaže, Vi ste krivi, što ne kažete. Ja sam reko, u proljeće biće nužnije. On je rad u žitu da se dade, pak predložiću 50 dukata u Tešanj, 50 Tuzlu, 50 Dubicu, 100 u Posavinu Risni, 100 u Priedor, 50 u Banju Luku da dade, 25 Lievno, 25 Derventa, 25 Brčki. Mislim, da će sve odobrit, a pisaćeš mi gdi je glad i nužda veća”. Šta je bilo dalje, nije mi poznato.

Vladislav SKARIĆ, Kalendar Prosvjeta (1934)