Nadriljekar Mile Dodik

Photo by Gilberto Olimpio on Pexels.com

Putovao je po Bosni sa svojom svitom i obećavao čuda. Predstavljao se kao doktor, mudrac koji je negdje na istoku spoznao sve tajne života i smrti. Mjesec dana je, pričalo se, u dalekoj Indiji ležao u grobu, usavršavajući fakirske vještine. Onda je to drevno znanje stavio u službu naroda, uz novčanu nadoknadu, razumije se. Između dva svjetska rata Milan – Mile Dodik harao je bosanskim varošima, „liječeći“ ljude i prazneći im džepove. „Sud ga uzalud vija potjernicama“, pisala je štampa u ljeto 1936. godine, „radi toga što pod titulom doktora – šalje ljude na onaj svijet“.

Dok ga je sud vijao (bosanski organi bili su jednako efikasni kao i danas), Dodik je sa nekakvom „tajnom indijskom knjigom“ u ruci krstario zemljicom Bosnom. Njegovi dobro plaćeni agenti širili su vijesti o ovom čudotvorcu. I narod im je vjerovao. Ostalo je zabilježeno da su Dodika oduševljeni mještani u Kaknju nosili na rukama. Docnije će se ispostaviti da je „indijska knjiga“ kojom je mahao bila zapravo šareni cjenovnik jedne zagrebačke drogerije. Dodika je u stopu pratio i njegov poslovni partner – „inžinjer iz Berlina“. Dok je fakir „liječio“, inžinjer je mušterijama prodavao kućne potrepštine. Uspjeh je bio zagarantovan.

IDE RADNJA…

„Doktor“ Dodik zvanično je bio agent osiguravajućeg društva, sitnih očiju i izbrazdanog lica. Bježao je od fotografa, ali je bio rad da ponekom novinaru pojasni svoje metode liječenja.

„Zovu me na sve strane. Ja samo prihvatim bolesnika za ruku i brojim, brojim i pogodim šta mu je. Nosim indijsku knjigu uvijek uza se, pogledam i prepišem lijek. Ide radnja, a sve bez poreza. Samo, čovjek na ovakvom položaju mora mnogo i da troši. To se zove reprezentacija…“, pričao je Dodik, dok se spremao da obiđe pacijente nadomak Zenice.

Prevarant od zanata, ovaj bosanski fakir vodio je računa gdje se i kada pojavljuje. Kad ga odnekud zovu, on ih pusti da malo čekaju. „To se zove taktika“, pojasnio je. Duboko su mu se klanjali i kondukteri i žandarmi po provincijskim željezničkim stanicama, baš u ono vrijeme kada su za njim raspisivane potjernice. No, ipak, Dodiku nije baš sve i svuda išlo kao po loju. U jednoj kafani na Ilidži neznani student medicine, vidjevši kako narod hrli u Dodikovu improvizovanu ordinaciju, nazvao ga je “prevarantom koji ljudima uništava zdravlje“.

ČUDA U SARAJEVU

Braneći fakirsku čast, Dodik je poletio na mladića, vitlajući flašom. Student je bio brži i okretniji pa je „doktor“ izvukao deblji kraj. Zaradio je duboku posjekotinu na licu zbog čega je potražio pomoć od jednog sarajevskog ljekara, onog pravog. Ovaj nemili incident nije zaustavio Dodikovu iscjeliteljsku turneju. Protutnjao je istočnom Bosnom, a viđen je i u Bihaću i Prijedoru. Kada se opet pojavio u Sarajevu, sreća mu je (ponovo) okrenula leđa, pokazaće se samo privremeno.

Milan Dodik priveden je u jesen 1936. godine i Okružni sud u Sarajevu, zbog nadriljekarstva, izrekao mu je kaznu od osam mjeseci zatvora. I baš tada, po prvi put u bogatoj karijeri ovog “doktora”, dogodio se niz pravih čuda. Čvrsto vjerujući da su pravda i zvijezde na njegovoj strani, Dodik je uložio žalbu, a potom izveo i „čudesno izliječenje“ jedne djevojke koja je – sasvim slučajno – bila kćerka apelacionog sudije.

Ushićeni otac mezimice kojoj “ni bečki ljekari ranije nisu mogli pomoći”, učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da presuda Dodiku bude poništena. Tako je i bilo. Iz spisa su, nekim čudom, netragom nestali dokazi da je Dodik dodatno ugrozio stanje bolesnika pa je ovaj čudotvorac u novembru 1936. oslobođen svih optužbi. Neki zli jezici šaputali su kako naglo oporavljena djevojka nije ni bila bolesna te kako se finansijsko stanje pomenutog sudije vidno popravilo baš tih dana. Ovaj je to mirno pravdao „iznenadnim nasljedstvom“ koje mu je palo s neba (bosanski organi bili su jednako pošteni kao i danas) pa je priča tako i završena.

O. RADULOVIĆ