Krleža kod Pavelića

Čitavo vrijeme NDH za Miroslava Krležu zauzimali su se Mile Budak i Jure Vranešić koji ga je neko vrijeme čuvao u svom sanatorijumu. Otpravnik poslova jugoslavenskoga kraljevskog poslanstva u Madridu Lj. Višacki je 11. III 1942. izvijestio ministarstvo vanjskih poslova u Londonu ovako: „Prema obaveštenjima dobivenim od naših državljana izbeglih iz zemlje, izgleda da je Sanatorijum za nervne bolesti dr Vranešića u Zagrebu utočište za one koje uticajne ličnosti današnjeg režima žele da sklone i zaštite od ustaškog zuluma. U tom sanatorijumu nalazi se i naš čuveni književnik Miroslav Krleža, koji nije u volji Pavelićevog režima, a koga kao književnika štiti Mile Budak“.

Nešto kasnije (14. VI 1942) javio je Višacki ministarstvu.: „Moj informator iz Barcelone mi kaže da je poznati pisac Krleža napustio sanatorijum dr Vranešića, da se sada nalazi u slobodi i slobodno kreće, ali da piše knjigu o Anti Starčeviću“. Krleža je tok svoje neočekivane audijencije kod Pavelića ispričao crnogorskom književnom kritičaru Vasiliju Kaleziću 7. XII 1979.

Tačno 23. septembra 1943. godine – zapisao je Kalezić – došla su dvojica poznatih ustaša po Krležu da ga odvedu. Bili su to zloglasne ustaše koje je poznavao čitav Zagreb. Krleža se iznenadio tom posjetom. On priča da se nije ni obukao kako je trebalo i kad je krenuo da uzme nešto sa čiviluka, kaput, šta li, ustaše su mu rekli da ništa ne treba.

On je mislio da je sve gotovo: odvode ga u logor ili na strijeljanje, što mu se činilo vjerojatnijim.

Napolju je stajao automobil i Krleža detaljno opisuje kako su sjedjeli unutra, pa je i prema tom rasporedu pomislio da se vozi u posljednjoj pratnji: naprijed, naravno, šofer, do njega jedan poznati ustaša, pozadi Krleža sa drugim poznatim ustašom, opkoljen i stegnut, nemoćan, sa najcrnjim mislima. Ne zna ni kud ni koliko su se vozili. Trajala je opasna neizvjesnost. Na kraju, dogodilo se veliko iznenađenje: Krležu su odveli pravo u poglavnikovu kancelariju. Krleža je posebno ukazivao na vrijeme kad se sve to dešava: rat je, kapitulirala je Italija, u zemlji se vode borbe, partizani su tu, traje veliki ruski front.

Poglavnik se uljudno pozdravio sa Krležom. Oni su se rukovali i razgovarali pristojno. Krleža se sjeća da je taj susret bio, ako ne prijateljski i neposredan, u svakom slučaju pristojan i običan.

„Mi smo lijepo razgovarali“, rekao je Krleža, „nije bilo riječi ni o kakvoj ustaškoj ideologiji…“

Pavelić je govorio o tome da će Nijemci možda dobiti rat, a možda i neće, da se još ne zna kako će događaji ići, ali „mi treba da branimo i čuvamo ovo što imamo“. Krleža je hrvatski književnik, on treba da zna šta je sad važno. Eto, tu je, nije u partizanima. Na ovo pominjanje partizana, Krleža je uzvratio da je to slučaj, tako se desilo, da je to možda i Krležina zasluga. Na to je Pavelić reagovao: da to što Krleža nije u partizanima, što je ovdje i živ je, zasluga je još i nekog drugog…U pričanju, Krleža je napomenuo da je to Pavelić, svakako, htio da kaže da je i njegova, Pavelićeva, zasluga što je tako kako je.

Dakle, sve u svemu, od Krleže se, kao od hrvatskog književnika, tražilo da piše i radi „u tom duhu“. Nikakvo ustaštvo Pavelić nije pominjao. Krleži je ponuđeno da „u tom duhu“ piše i djeluje sa jednog od ova tri moguća mjesta: dekan Filozofskog fakulteta, intendant Hrvatskog narodnog kazališta i upravnik Sveučilišne biblioteke. Krleži je ostavljeno na raspolaganju izvjesno vrijeme da razmisli i odluči…

Bogdan KRIZMAN, Ustaše i Treći Reich