Kako smo pravili atomsku bombu

Na ideju da formiramo Komisiju za atomsku energiju došli smo nakon sukoba sa SSSR-om…Bio sam zadužen za bezbjednost. Cijela stvar oko Atomske komisije je držana u tajnosti, a UDB-a se starala da takva informacija ne procuri u javnost. Na jednom od sastanaka Komisije čula se ideja o pravljenju atomske bombe.

Ko ju je saopštio?

Ranković.

Zašto je uopšte Jugoslaviji bila potrebna atomska bomba?

Ako su atomsku bombu imali Rusi i Amerikanci, morala ju je imati i Jugoslavija. Znate, malo ko će se usuditi da napadne onoga ko ima atomsko naoružanje. Atomska bomba jeste zlo, ali državi daje sigurnost. Dobio sam zadatak da nađem uran.

Kako – da nađete uran?

Boris Kidrič mi je dao zadatak da do sledećeg sastanka Komisije saznam postoji li u našoj zemlji nalazište urana. To se nije moglo pouzdano utvrditi bez Gajgerovog aparata, a njega je, kako mi je objasnio akademik Pavle Savić, bilo moguće kupiti u Americi…Luki Vučiniću, mom udbašu, dao sam torbu u kojoj je bilo oko 300.000 dolara (današnja vrijednost oko 3 miliona dolara) i poslao ga u SAD, kod jugoslovenskog ambasadora u Vašingtonu, Vlada Popovića.

Zašto je nosio toliko novca?

Pa, da bi kupio aparat! Nijesmo znali koliko košta, a bilo bi opasno da smo počeli da se raspitujemo okolo. Vučinić je iz Beograda najprije stigao u Berlin, odakle je trebalo da otputuje za Vašington. Slovenac Vitko Klaj bio je naš predstavnik u jugoslovenskoj trgovinskoj misiji u Berlinu.

“Nijesmo znali koliko košta…” – JOVO KAPIČIĆ

Čiji predstavnik?

UDB-e.

UDB-a je imala trgovinsku misiju?

Nije to baš bila trgovinska misija…Klaj je bio predstavnik Saveznog ministarstva unutrašnjih poslova, koje je, pored operativnih zadataka, vodilo ekonomske poslove za sebe.

Kako to mislite – za sebe?

U pitanju je bila ekonomska djelatnost pomoću koje smo punili budžet, gradili stanove za naše radnike…Njemačka je bila zemlja u kojoj se moglo na lakši način doći do sredstava, baviti se različitim trgovinskim kombinacijama…Možda je tu bilo stvari koje nijesu bile zakonski regulisane…Bilo je haotično doba, odmah nakon rata, 1952…Klaj nije imao firmu, tom vrstom djelatnosti bavio se kao pojedinac…

Nikako da kažete čime se zapravo bavio…

Evo: ako je imao hiljadu maraka Zapadne Njemačke, otišao bi u Istočni Berlin i za taj novac bi dobio tri puta više. To je bila…

To je bio – šverc!

Bila je to razmjena kursa marke. Novac je uplaćivan u UDB-in fond iz koga smo gradili stanove, ljetovališta za naše radnike…

Kad je Luka Vučinić stigao u Berlin, pozvao me je telefonom i zatražio dozvolu da sa Klajom obrne onih tri stotine hiljada dolara. Zaradili su duplo.

Šta je bilo s tim novcem?

Dio je ostao kod Vitka Klaja, koji je novac odmah uplatio u UDB-in fond, a glavnicu od tri stotine hiljada dolara Luka Vučinić je odnio u Vašington. Kada je objasnio Vladu Popoviću zašto je došao, ovaj nije mogao da vjeruje. “Donio si tolike pare da bi kupio Gajgerov aparat?!” – čudio se. “Znaš li da to ne košta više od stotinu dolara?!” Eh, otkud bi znao! Luka Vučinić uskoro se vratio u Beograd s torbom punom Gajgerovih brojača. Tražio sam da ćuti, da nikome ne priča bruku. Kao nagradu za to što je obrnuo novac u Berlinu, Luki sam kupio motorcikl marke cindap, koji je odranije žarko želio.

Gdje ste tražili uran?

UDB-a je dobila informaciju da izvjesni Milan Popović, geolog iz Beograda, ima oblutak urana koji je, navodno, dobio od nekog svog prijatelja, seljaka iz Makedonije. Popović je živio u Skadarliji, u centru Beograda. Odmah nam je pokazao sjajni, teški kamen. “Ovo je pehblenda, 25% urana” – ubjeđivao nas je. Jedva sam to čudo držao u rukama. Pitao sam ga odakle mu. “Dobio sam ga od prijatelja. Odvešću vas na mjesto gdje je pronađen”.

Povjerovali ste?

Jesam. Osim ludog čovjeka, ko bi se još usudio da vara UDB-u?! Prije nego smo krenuli na Kajmakčalan, gdje se navodno nalazio taj njegov prijatelj, Popović nam se požalio kako teško živi, kako jedva spaja kraj s krajem.

Naredio sam da mu donesu pun kombi brašna, mesa, svega…Konačno smo krenuli.

Ko je krenuo?

Nas desetak – vojnici, policajci, Popović i ja. Popović nas je doveo kod starca od koga je navodno dobio uran. Čim sam ga vidio, stvar mi je postala sumnjiva. Djelovao je izgubljeno. Iako je bio početak avgusta, vrelo, drhtao je od hladnoće…Idući do mjesta gdje je “našao” uran, starac bi često zastajao, prisjećajući se na kojem je kamenu sjedio kralj Petar, gdje se odmarao, kako su se borili tokom Prvog svjetskog rata…Samo nikako da se sjeti gdje je pronašao uran.

Bilo kako bilo, s Gajgerovim brojačem u rukama, tražili smo tri, četiri dana, pentrali se po toj vrućini…Ništa! Morali smo da se vratimo u Beograd.

Kad smo stigli, razbijesnio sam se na Popovića: “Odakle ti uran?! Pričaj!” Izmotavao se i na kraju priznao. Rekao je da je oblutak koji nam je pokazao ukrao iz muzeja u Teheranu. “Siromašan sam”- pravdao se – “pa sam pokušao da nađem način da preživim”. Nijesam mogao da vjerujem! “E, barabo” – vikao sam – “trebalo bi da te bacim na robiju. Sprdaš se s državom, bitango jedna! Ajde, gubi se!” Tako se završila naša potraga za uranom.

Morate priznati da zvuči neozbiljno za tako ozbiljnu stvar.

Slažem se. Nijesmo imali pojma o tim stvarima, a po svaku cijenu smo htjeli atomsku bombu. Kasnije je uran tražen na drugim mjestima, na Staroj planini, u Kalni na jugu Srbije. Tu je otvoren manji rudnik, ali nije dao rezultata. Nešto je nađeno u Sloveniji, ali nedovoljno da bi se napravila atomska bomba. Od čitave priče o Atomskoj komisiji, ostao je Institut u Vinči.

Tamara NIKČEVIĆ, Goli otoci Jova Kapičića