Kao da nije protekla ni kap

Photo by Maria Orlova on Pexels.com

Jedan naš zemljak, rodom iz Trebinja, otišao je kao dete sa roditeljima u Tursku. Bilo mu je osam godina. Posle četrdeset i pet godina došao je opet u Trebinje. Pričajući sa malim zastajanjem i tražeći reči, ali lepo, starinskim trebinjskim govorom, kazivao je svoje utiske. Pričao je kako mu se sve u Trebinju učinilo poznato, blisko i obično, kao da nikad nije ni odlazio.

Samo, sve je bilo manje i niže. Stara jednospratna osnovna škola činila mu se tako malena da bi je mogao preskočiti, a kad je u nju išao kao đak prvog razreda izgledala mu je do neba visoka, tako da mu je “fes sa glave spadao, kad je hteo da joj sagleda šljeme”.

Najčudnije je bilo sa zelenom rekom Trebišnjicom koja se pored mosta, na kraju grada, širila i stvarala malu zatoku mirne bistre vode. U toj vodi lebdele su, kao okamenjene, ribe osrednje veličine. Bile su iste kao one u detinjstvu, kao da ih je maločas ostavio. Izgledalo je da odonda rekom nije protekla ni kap vode i da ribe ne samo da nisu porasle nego se nisu ni s mesta maknule.

Ivo ANDRIĆ, Sveske