Sve je na prodaju?

Photo by Pixabay on Pexels.com

Zašto bismo se trebali zabrinuti kada vidimo da koračamo prema društvu u kojem je sve na prodaju? Iz dva razloga: jedan je nejednakost, a drugi korupcija. Razmislite o nejednakosti. U društvu u kojem je sve na prodaju, život je teži onima sa skromnijim primanjima. Što je više onoga što možemo kupiti novcem, to je bogatstvo (ili njegov nedostatak) od veće važnosti.

Kad bi jedina prednost novca bila u mogućnosti da kupimo jahtu ili sportski automobil ili da odemo na luksuzno ljetovanje, nejednakosti u prihodima i bogatstvu ne bi bile toliko važne. No budući da novcem možemo kupovati sve više i više dobara – pa tako i politički uticaj, kvalitetnu medicinsku njegu, kuću u sigurnom kraju, umjesto u kvartu poznatom po kriminalu, upis djeteta u elitnu školu, umjesto da ga upisujemo u školu poznatu po slabom uspjehu njenih učenika – raspodjela dohotka i bogatstva postaje sve veći problem. Gdje se dobre stvari kupuju i prodaju, ništa nije važnije od toga imate li ili nemate novca.

Jaz između bogatih i siromašnih ne samo što se produbio, već je pretvaranje svega u robu, čineći novac sve važnijim u čovjekovom životu, zaoštrilo problem nejednakosti u društvu do krajnjih granica.

Drugi razlog zbog kojeg bismo trebali dobro promisliti prije no što sve izložimo na prodaju nešto je teže opisati. On se ne odnosi na nejednakost i pošteno postupanje već na korozivnu tendenciju tržišta. Stavljanje cijene na nešto što je vrijedno našeg poštovanja može iskvariti to dobro. Ekonomisti najčešće smatraju da su tržišta inertna, da nemaju uticaja na robu koja se na njima razmjenjuje. To jednostavno nije tačno.

Photo by Pixabay on Pexels.com

Tržišta ostavljaju svoj trag. Vrijednosti tržišta katkad istiskuju netržišne vrijednosti koje bismo trebali čuvati.

Kada odlučujemo da se određena dobra mogu kupovati ili prodavati, odlučujemo da je na ta dobra primjereno gledati kao na robu, kao na instrument za sticanje profita. Ali nije primjereno sva dobra tako vrednovati. Uzmimo samo ljudska bića. Ropstvo je bilo odurno jer je na ljudska bića gledalo kao na robu koja se može kupiti i prodati na pijaci. Takvo poimanje ne vrednuje ljudska bića na primjeren način – ne vidi u njima osobe koje imaju dostojanstvo i zavređuju poštovanje, već u njima gleda sredstvo za ostvarenje materijalnog boljitka kojim se možemo slobodno koristiti.

Jednako tako ne dopuštamo našim građanima da prodaju svoj glas, iako bi ga neki rado kupili. Zašto ne? Zato što vjerujemo da se na građanske obaveze ne smije gledati kao na lično vlasništvo, već da u njima treba vidjeti odgovornost prema javnosti. Prenijeti ih na nekog drugog značilo bi obezvrijediti ih, vrednovati ih na pogrešan način.

Neke dobre stvari u životu kvarimo i obezvređujemo ako ih pretvorimo u robu. Prema tome, da bismo odlučili gdje određeno tržište pripada i kada ga moramo držati na sigurnoj udaljenosti, moramo odlučiti kako ćemo vrednovati dobra o kojima je riječ: zdravlje, obrazovanje, porodični život, prirodu, umjetnost…Ovo su moralna i politička pitanja, ne samo ekonomska.

Michael SANDEL, Šta se novcem ne može kupiti