Kamen temeljac dubičke crkve

Dana 30. aprila 1895. godine, pred više stotina ljudi, u Dubici je položen kamen temeljac za izgradnju pravoslavne crkve. Detaljan izvještaj sa ove svečanosti u septembru iste godine objavio je Bosansko-hercegovački istočnik, mjesečni duhovni časopis pravoslavnog sveštenstva koji je štampan u Sarajevu. Bio je to svojevrsni praznik u gradu na Uni. Sve su srpske kuće, piše Istočnik, bile iskićene trobojnicama i otvorene i spremne za doček gostiju.

Varoš Bosanska Dubica, kaže se u izvještaju, “leži na vrlo lijepom položaju kristalne i vrlo zdrave rijeke Une, na podnožju koristonosne, čuvene i u srpskim narodnim pjesmama opjevane planine Kozare, ispod koje se takozvano Pounje ravno sa svojim ubavim i plodonosnim poljanama pruža”. Mjesto i okolina Bosanske Dubice, piše autor teksta proto-pop Žarko, po svome samom prirodnom položaju mora svakog stranog, a osobito u ovoj struci, putnika – putopisca, da očara i zavara svojom bajnom i romantičnom laskavom prirodom.

Po sjećanjima prote Slavka Vujasinovića, crkva je podignuta na zemljištu kupljenom „od neke baba Simice“, osvećenje je obavljeno u septembru 1895. a kum je bio Ilija Dračina iz Međuvođa. Dubičku crkvu je, kao posljednju, osveštao dabrobosanski mitropolit Đorđe Nikolajević koji je preminuo u proljeće naredne 1896. godine.

Čin polaganja kamena temeljca bio je zanimljiv i zbog tadašnjih političkih prilika. Naime, ovaj skup nije mogao da protekne bez pominjanja „pravdoljubivog cara i vladara“ Franje Josifa ali i tada svemoćnog ministra Benjamina Kalaja. Tako je prota Jovan Zečević, udarajući po običaju tri puta čekićem po kamenu, poželio “dobro i dugotrajno zdravlje” caru Franji, mitropolitu Nikolajeviću i svom pravoslavnom sveštenstvu i narodu. Kotarski načelnik Josif Melcer poželio je pak dobro zdravlje ministru Kalaju, čitavoj zemaljskoj vladi i srpskom narodu.

U temelje dubičke crkve tog je dana uzidana i Spomenica, zapis o podizanju hrama, a okupljenim mještanima prota Zečević je pojasnio na koji način će taj dokument biti očuvan vijekovima: „Ova će Spomenica poslije nas na stotine godina, kome do ruke dođe i koji je bude čitao – svjedočiti da ste vi srpski narode ovaj molitveni dom, dom Božiji, crkvu svetu pravoslavnu, ovđe podigli i da je rukosad vaš! Ova spomenica nije pisana na običnoj knjizi (artiji) koja bi mogla brzo izagnjiti – istrunuti, već je ova spomenica pisana na jednoj vještačkoj knjizi koju je nauka stvorila, koja ne može izagnjiti, takozvani pergament papir…

Spomenicu ćemo u ovu flašu lijepo kao valjak smotanu uturiti, flašu dobro ovom gljivom začepiti, ovu flašu onda u ovu kutiju metnuti, kutiju će limar okolo naokolo kositerom da zalije pak onda ćemo ovu kutiju u ovu iskopanu rupu, usred ovog kamena temeljca uložiti, onda rastopljenim voskom zaliti.

Tako će Spomenica, naglasio je prota Zečević, stajati u kamenu temeljcu hiljadama godina, osim u slučaju da hram ne bude srušen zubom vremena, potresom ili ma kako drugačije. “E, onda bi se ova spomenica mogla naći, i znalo bi se iz nje da ste vi dragi narode ovu svetu crkvu ovđe podigli”, rekao je prota Zečević.

Nakon polaganja kamena temeljca, “pod hladom lipa i ponositih jablanova”, priređen je svečani ručak kojem je prisustvovalo tri stotine ljudi. “Od 1 do 2 časa, dok svi gosti nijesu za sto posjedali, pilo se brate ko god je šta želio, ko je želio koju čašu izvrsna piva, ko li pak čašicu čiste šljivovice rakije. Tačno u dva sata poslije podne pristupilo se k svečanom ručku, a jelo i piće je blagoslovio u začelju stolosjedeći proto Jovan Zečević…Ređalo se jelo iza jela i gosti su baš bili onako junački spremni za ručak – jer dva su sata poslije podne! Prešlo se je i na rumeniku vince”, stoji u izvještaju časopisa.

Nazdravljalo se caru Franji i mitropolitu Nikolajeviću, svirali su dubički tamburaši, a okupljeni građani za sat vremena prikupili su 862 forinte za što bržu izgradnju hrama. Narodno veselje potrajalo je do kasno u noć dok su neki od gostiju ostali i na konaku u gostionici kod Ostoje i Jove Kosovića – “kod dva brata, dva kosa”.