Kesa bega Grošića

Photo by Pixabay on Pexels.com

Bosanski vlastodršci kadri su da steknu veliki imetak i u najgorim prilikama i vremenima, kako danas tako i u prošlosti. O tome svjedoči i priča o Ali-begu Grošiću, banjalučkom muteselimu i dizdaru tamošnje tvrđave iz prve polovine 18. vijeka. Uprkos tome što je vladao u doba ogromnih ratnih stradanja, epidemije kuge i prirodnih nepogoda, Grošić je, sudeći po popisu njegove imovine, za sobom ostavio blago vrijedno milion i po akči.

Kako je dužnost muteselima između ostalog bila da prikuplja poreze, utjeruje dugove, zatvara i pušta optuženike i odlučuje o smrtnim kaznama, jasno je da se radilo o veoma unosnom poslu. Grabežljivi Grošić čija su se ovlašćenja protezala od Banja Luke do Bihaća bez sumnje je iskoristio sve blagodeti svog visokog položaja. Ovog milionera iz osmanske Bosne koji je posjedovao i više robinja i robova, ubila je grupa Banjalučana 1740. godine.

Grošićeva era ujedno je i jedno od mračnijih razdoblja bosanske istorije. Za svega deset godina (1727-1737), blizu 2o hiljada Bosanaca izgubilo je glave u vojnim pohodima na Persiju i Rusiju, a procjenjuje se da je jednak broj ljudi pokosila kuga (po zapisu Nikole Lašvanina u jeku epidemije u svakom većem mjestu umiralo je po 300 ljudi dnevno). Bosnu su takođe pogodile i velike poplave dok je na prostoru Bosanske krajine vladala glad. No, sve ove nedaće nisu previše omele Grošića.

Prema popisu (defteru) Grošićeve imovine koji je u maju 1740. godine načinio banjalučki kadija Musa, a za čitaoce priredio Haso Popara, samo u jednoj crvenoj kesi ubijenog muteselima pronađeno je 720 hiljada akči. Poređenja radi, muteselimova kuća sa konakom za goste i baštom, u banjalučkoj mahali Arnaudiji, procijenjena je na 43 hiljade akči.

Uz ovu kuću, Grošić je posjedovao još jednu (sa konakom za goste i sobama za porodicu) u samoj tvrđavi i “porodičnu kuću” sa baštom u mahali Ferhadiji, kao i dva dućana. Spisak imovine bega Grošića prava je riznica danas gotovo zaboravljenih predmeta. Tu su nov saruk, vezena haša (prekrivač za sedlo), tri pozlaćena rahta (konjska oprema), bijeli tulbent (fino platno), zelenkasti ćurak (kaput) opšiven krznom kune zlatice, krzno zerdava (hermelina), veliki turkmenski ćilimi, terezija (vaga) za zlato i kišna kabanica od saja (deblje) čohe izvezena srebrom.

Grošić je vitlao srebrnim topuzom i srebrnom gadarom (sabljom s oštricom sa obje strane), vrijednom 14 hiljada akči, a posjedovao je i duge puške ukrašene sedefom. Među njegovim stvarima su i nove istanbulske čizme, ćurak od džilkave (krzno sa vučijeg vrata), dolama boje pijeska, tri gulabdana (bočice za ružinu vodu) te brojni jastuci, jorgani, ćase, tepsije, fenjeri, ćebad…Na prirodu njegovog posla (ali i na njegov karakter) zloslutno ukazuju dva para okova za noge koje je Grošić čuvao u svojoj kući.

Među svim ovim predmetima pobrojano je i Grošićevo roblje. Odmah iza „male srebrne pafte – kopče“ navedena je robinja-sluškinja po imenu Jovana. Iza nje slijedi maloljetna robinja Aiša te dječak Tiro.

Na spisak stoke ubijenog muteselima, tik uz ovce (150 komada), krave i oronulog tovarnog konja, dospjeli su i robinja po imenu Tuna i rob-sluga Ibrahim. Grošićev tovarni dorat koštao je više od svakog od ovih nesretnika.

U zemlji u kojoj je vladala glad, muteselim je za sobom ostavio i silne tovare pšenice, kukuruza i ječma, pedeset oka pirinča, 120 oka soli, 300 tovara drva…Grošićevu golemu imovinu podijelile su njegove dvije žene, sin i pet kćeri.