Sveto i značajno

Photo by Pixabay on Pexels.com

Ma kako nastojali ljudi, kad ih se nekoliko stotina hiljada skupi na nevelikom prostoru, da unakaze zemlju na kojoj se tiskaju, ma koliko je nabijali kamenjem da ništa ne nikne na njoj, ma kako nastojali da počupaju tek izniklu travku, ma koliko sve zagadili dimom uglja i nafte, ma koliko kresali drveće i razgonili sve životinje i ptice – proljeće je čak i u gradu proljeće.

Sunce grije, oživjela trava raste i zeleni se svuda gdje je nisu počupali – ne samo po travnjacima bulevara već i između kamenih ploča, a breze, topole i divlje trešnje otvaraju svoje ljepljive, mirisne listiće.

Na lipama bujaju i pucaju pupoljci, čavke, vrapci i golubovi, puni proljetne radosti pripremaju svoja gnijezda, a muhe, ogrijane suncem, zuje oko zidova. Veseli su i biljke i ptice i bubice i djeca. Ali ljudi – veliki, odrasli ljudi, i dalje obmanjuju i muče i sebe i druge. Ljudi ne smatraju da je sveto i značajno to proljetno jutro i ljepota svijeta Božijega što je stvorena radi blagodeti svega živoga – ta ljepota koja rađa želju za mirom, slogom i ljubavi. Smatraju da je sveto i značajno samo ono što su sami izmudrovali kako bi mogli da vladaju jedni drugima.

Lav TOLSTOJ, Vaskrsenje