Stare dubičke crkve

Photo by Pixabay on Pexels.com

Na prostoru današnje Bosne i Hercegovine do 1463. godine podignuto je 475 crkava. Od tog broja, u dubičkoj županiji, na desnoj obali Une, stajalo je čak trinaest sakralnih građevina. Tvrdi to, nakon višegodišnjeg istraživanja, franjevac Andrija Zirdum, autor djela Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini. Pri pravljenju detaljnog popisa srednjovjekovnih crkava Zirdum se pozvao na stare zapise, papske bule, dozvole za gradnju, darovnice kraljeva i velmoža, rezultate arheoloških istraživanja te na izvore iz prva dva vijeka osmanske uprave.

Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine kaže pak da su istraživanja pokazala kako je gotovo svako naseljeno mjesto u srednjovjekovnoj Bosni imalo crkvu dok je u većim gradovima tog doba, poput Jajca ili Srebrenice, bilo i više takvih objekata. Srednjovjekovna Dubica koja se razvijala kao posjed knezova Babonića, a potom oblast pod upravom vitezova templara i jovanovaca, u tom se pogledu po svemu sudeći nije razlikovala od većih gradova unutar granica bosanske države.

Štaviše, istoričar Hrvoje Kekez u doktorskoj disertaciji Plemićki rod Babonića do kraja 14. stoljeća piše da je u razvijenom srednjem vijeku Dubica bila „najvažnije središte donjeg Pounja“ te da je polovinom 14. vijeka doživjela pravi procvat.

U Dubici se 1334. godine po prvi put spominje gradski trg – iako je vjerovatno postojao i ranije – a u tom razdoblju, kaže kekez, grad i njegovu okolinu krasile su “četiri crkve i nekoliko samostana”.

Kekez naglašava da se Dubica u istorijskim izvorima 1200. godine spominje kao kotar, već 1239. kao županija dok je od 1244. mjesto imalo status slobodnog trgovišta sa priličnim brojem stranaca doseljenika. Tako je upravo u Dubici, primjera radi, 1244. godine podignut samostan reda Svetog Pavla Pustinjaka (najstariji na našim prostorima), sa crkvom Svete Marije. Danas se u Hrvatskom državnom arhivu, u fondu Pavlinski samostan Dubica, čuva 45 dokumenata na pergamentu i papiru, koji između ostalog svjedoče i o nizu imovinskih i drugih sporova pripadnika reda sa tadašnjim mještanima Dubice.

U gradu je nešto ranije podignut i dominikanski samostan, a svi ovi redovnici, pisao je u 19. vijeku Ivan Tkalčić, stigli su na naše područje kako bi “ugušili cvatuće bogumilstvo”. To je nedavno potvrdio i aktuelni dominikanski provincijal Slavko Slišković, istakavši da su dominikanci pristigli u naše krajeve prije 800 godina kako bi “odgovorili na pojavu bosanskih krstjana“, vjerskog pokreta o kojem polemike traju i danas.


PROČITAJTE I OVO: Dubica i pustoš 16. vijeka


Iako istraživanja pokazuju da je gotovo svako mjesto u srednjem vijeku imalo barem jednu crkvu, broj očuvanih i istraženih sakralnih objekata na tlu današnje Bosne prilično je mali. Otud i Zirdumove tvrdnje o starim dubičkim crkvama i njihovom broju zvuče gotovo nevjerovatno. Do kraja osamdesetih godina prošlog vijeka, arheološki je istraženo tek petnaestak srednjovjekovnih crkava u BiH. „Manjim ili većim dijelom takve su crkve u Ošanićima kod Stoca, Sopotnici kod Goražda, Dobrunu kod Višegrada i Podmilačju kod Jajca. Crkve u Srebrenici, Bihaću i Jajcu pretvorene su u džamije“, pisao je istaknuti bosanskohercegovački arheolog i istoričar Pavao Anđelić u pomenutom Arheološkom leksikonu 1988. godine. Anđelić ističe da je zbog kasnijeg razvoja naselja najteže identifikovati upravo gradske i varoške crkve, ali je to ipak učinjeno u Jajcu, Bobovcu i Srebrenici.

Crkve su u srednjem vijeku podizali vladari, pojedini feudalci te župe, gradovi i varoši i crkvene organizacije. Prema istorijskim i arheološkim podacima, vladari su podizali crkve po gradovima i varošima, a vlastela po selima i vlastelinstvima.

Najveći broj crkava u srednjem vijeku građen je od kamena, dok je u šumovitim krajevima upotrebljavana i drvena građa. Bilo je i dijelom kamenih a dijelom drvenih građevina. Po stilskim osobinama, napominje Pavao Anđelić, srednjovjekovna sakralna arhitektura pripada romanici i gotici, te vizantijsko-srpskim stilovima. Pod uticajem vizantijsko-srpske kulture izgrađena je crkva u Dobrunu te crkve u Razićima i Lisičićima kod Konjica.

DIO ZIRDUMOVE KARTE SREDNJOVJEKOVNIH CRKAVA U BiH

Najbrojnije su svakako male seoske crkve, siromašne ukrasima, oko kojih su po pravilu velike nekropole sa stećcima i većim brojem grobova bez stećaka.

Gotičke sakralne građevine, piše dalje Anđelić, locirane su obično po gradovima i varošima i pripadaju zrelijim fazama ovog stila. Podignute su od sredine 14. do sredine 15. vijeka i spadaju u najbolja ostvarenja sakralne arhitekture u Bosni i Hercegovini. Dobar dio ovih građevina podigli su dominikanci i franjevci, često uz samostane. Do sada je otkriveno više takvih objekata: Čavkići, Golubić, Jajce, Olovo, Bakići, Arnautovići, Bobovac…No, vratimo se na dubičko područje.

Prema Dopunjenoj karti crkava u BiH do 1463. godine koju je sačinio Andrija Zirdum, u samoj Dubici tokom srednjeg vijeka podignute su četiri crkve posvećene različitim svecima. To su, tvrdi ovaj autor, bile crkve Svetog Dominika, Svete Marije, Svetog Nikole i Svih Svetih. Ova posljednja navodno je stajala na nekadašnjem gradskom trgu. Od svih ovih građevina, ukoliko su zaista i postojale, nakon burnih vijekova odavno nema ni traga. Prilikom radova na izgradnji hotela Zepter, 2007. godine pronađen je, kako se pretpostavlja, tek dio gotičkog luka visok 45 centimetara za koji se – opet samo pretpostavlja – da bi mogao biti komad “prozorskog luka sa gotičke crkve”.

Na širem dubičkom području, po Zirdumu, bilo je još devet sakralnih objekata. Bile su to crkve posvećene Svetom Iliji, Svetom Irineju i Svetom Jakovu (Strigova), zatim dvije građevine podignute u čast Svetog Juraja te crkve Svetog Križa (Košuća), Svete Marije (Brekinja), Svetog Mihovila i dominikanska crkva Svetog Petra. Ako je ovih hramova zbilja bilo u tolikom broju, njihovo propadanje moralo je započeti i prije no što je Dubica potpala pod osmansku vlast 1538. godine. Iz pisma dubičkog župana Pavla Sekelja tako doznajemo da su pavlinski samostan i crkva razoreni u nekoj od turskih provala još prije maja 1461. dok je njihova imovina premještena na sigurnije područje, u samostane Garić i Remete. Kako su turski upadi bivali sve češći i žešći, stanovništvo je napuštalo dubički kraj i sve građevine su neminovno prepuštane zubu vremena. Istoričar Milan Vasić ustanovio je na osnovu turskih popisnih deftera da je čitavo dubičko područje bilo potpuno pusto punih trideset godina nakon što je postalo dio Osmanskog carstva.