Šta ko dobija?

Pravo je pitanje ko zapravo vlada. To pitanje biće postavljano u budućnosti, baš kao što je postavljano u prošlosti i kao što se postavlja danas. Postoji jednostavna klasifikacija političkih režima, ne prema broju nosilaca vlasti već prema njihovom karakteru i obliku vršenja vlasti. Od ljudi koji vladaju, jedni liče na lavove (oni koji radije pribjegavaju sili), a drugi na lisice (oni koji se prije svega služe lukavstvom i spekulacijom). Ova suprotnost između lavova i lisica spominjala se i ranije, o njoj je prvi govorio Makijaveli. Svi ovi režimi ipak imaju zajedničke crte koje ih približno izjednačavaju i gotovo oduzimaju svaki smisao pitanju o najboljem režimu.

Sve režime u suštini definiše borba za vlast i činjenica da tu vlast sprovodi mali broj ljudi. Šta je to politika? Borba za vlast i prednosti koje ona pruža.

Ova borba je stalna. Stalna je jer svi ljudi žele da budu prvi, pri čemu nije moguće da to svima istovremeno pođe za rukom. Ljudi za sebe žele dobrobiti koje donosi vlast i prednosti koje ona garantuje. Sve ostalo – ideje i filozofije – samo su sistemi obrazloženja koji se u suštini mogu mijenjati po potrebi.

Dakle, stvarna politika svodi se na međuljudsku borbu za vlast i dobiti, dok se politička nauka po riječima jednog američkog sociologa svodi na pitanja: Šta ko dobija, kako i kada?

Dolazimo do onog što se danas naziva makijavelističkom filozofijom, odnosno do posljednjeg stadijuma raspada klasične filozofije ili moralnog shvatanja politike. I u ovakvoj filozofiji postoje neke ideje i obrazloženja, ali one su u službi borbe za moć. Ideje su samo oružje, sredstva za borbu onih koji se nadmeću.

Konkurencija je miroljubiva. Korišćenje mitraljeza ili pribjegavanje državnom udaru, česti u mnogim zemljama, protivni su suštini zapadnih režima.

U demokratiji dolazi do sporova radi sticanja izvjesnih dobara koja je nemoguće dati svima, ali se ovi sporovi ne odigravaju stihijski. Ako se pređu određene granice, ako se prekrše pravila, napušta se sistem koji se obično naziva demokratijom.

Vršenje vlasti je u osnovi privremeno. Onaj koji se dočepao vlasti ne bi trebalo da smatra da je određen da je beskonačno dugo vrši. Do trajnog držanja vlasti dolazi onda kada onaj koji je se domogao nema namjeru da je prenese svom manje sretnom konkurentu. Prema suštini demokratske konkurencije, onaj koji jednom izgubi nije izgubio zauvijek.

Raymond ARON, Demokratija i totalitarizam