Tajna istorija

Theodora

Vizantijski pisac i hroničar Prokopije iz Cezareje smatra se najvećim istoričarem 6. vijeka, burnog razdoblja u kojem je Justinijan I (527-565) povratio sjaj svoje imperije i uspostavio vlast istočnog Rimskog carstva na tri kontinenta. Prokopije je proputovao veliki dio tada poznatog svijeta i boravio je na gotovo svim važnim bojištima te napisao monumentalnu Istoriju ratova (De Bellis) u osam knjiga. Autor je i spisa O građevinama u kojem neumjereno proslavlja graditeljsku djelatnost cara Justinijana. U potaji je, međutim, napisao još jednu, sasvim drugačiju knjigu. U njoj je Prokopije prikazao naličje te velike epohe, obrušio se na Justinijana i njegovu suprugu Teodoru i najtamnijom bojom oslikao njihovu vladavinu. Ovo djelo nastalo je oko 550. godine, poznato je pod naslovom Tajna istorija (Historia arcana) i objavljeno je tek nakon piščeve smrti. “Treba da opisujem stvari koje ljudima kasnijih pokoljenja neće izgledati ni moguće ni vjerovatne”, piše Prokopije na samom početku Tajne istorije, možda i najveće hronike skandala u istoriji. Autor se sa posebnim žarom obračunao sa caricom Teodorom (497-548).


Čim je odrasla i sazrela, Teodora se pridružila ženama na pozornici i odmah postala kurtizana i to takva kakvu su ljudi nekad zvali „pješakinjom“. Jer ona nije bila ni sviračica u flautu ni u harfu nego je svoju djevojačku ljepotu prodavala svima koji bi naišli, vršeći svoj posao takoreći čitavim svojim tijelom. Nije imala nimalo stida i nikad je nijedan čovjek nije vidio zbunjenu. Bestidne radnje obavljala je bez ikakvog oklijevanja. Bila je takva osoba da je, i kad bi je tukli, izbacivala poneku šalu ili bi prasnula u glasan smijeh. Svlačila bi se i pokazivala i prednje i zadnje dijelove svoga tijela gole – ono što je normalno da ljudi ne vide i da bude skriveno – svakome ko bi naišao. Sa svojim ljubavnicima je orgijala i izazivala njihovu pohotu, uvijek pronalazeći nove načine polnog opštenja.

Ona čak nije smatrala potrebnim da čeka da to učine ljudi s kojima je bila nego je naprotiv sama razuzdanim šalama i grubim pokretima kukova izazivala sve prolaznike. Zaista, gori rob strasti u svim oblicima nije se nikada rodio.

Često je odlazila na zajedničke ručkove sa deset ili više veoma snažnih mladića koji su se kurvali s njom. Ona je ležala sa svima čitavu noć, a kad bi svi klonuli i više nisu mogli da vrše taj posao, odlazila bi njihovim slugama kojih je bilo tridesetak i sa svakim od njih spavala, ali se nikako nije mogla zasititi u bludu. Jednom prilikom je ušla u kuću jednog od uglednih ljudi za vrijeme gozbe. Kako pričaju, ona se pred svima popela na onaj dio sofe na kojoj su uzvanici ležali, gdje se nalaze njihove noge, podigla je bestidno haljinu, ne oklijevajući nimalo da pokaže svoju razuzdanost. I mada je više puta ostala trudna, uvijek je pronalazila i izmišljala neki način kako da izvrši pobačaj.

Za nju je bila sasvim obična stvar da se skine gola i stane usred glumaca na pozornici, isturajući svoju zadnjicu prema onima koji su stajali oko nje, koji su već imali posla s njom i onima koji joj se još nisu približili na taj način. Svoje tijelo je tako izlagala bludu da je izgledalo kao da polnog organa nema tamo gdje ga je priroda dala ostalim ženama, nego na samom licu.

Čestitiji ljudi koji bi je sreli na trgu sklanjali su se i brzo prolazili pored nje da ne bi dodirnuli haljinu te propalice, da se ne bi time zarazili. Jer za sve one koji bi je ugledali, naročito rano izjutra, ona je bila ptica zloslutnica.

Kasnije je pošla sa nekim Hekebolom, čovjekom rodom iz Tira, koji je primio upravu Pentepolisa, služeći mu na najsramniji način. Međutim, ona ga je nešto uvrijedila pa su je otjerali odande što su brže mogli. To je bio razlog da je pala u nevolju te nije imala sredstava ni za životne potrebe. Tako se morala izdržavati neprirodnim radnjama svog tijela, onako kako je naučila. Prvo je stigla u Aleksandriju, zatim proputovala čitav istok i ponovo se vratila u Carigrad. Svoj zanat je obavljala u svakom gradu.

IMPERATOR JUSTINIJAN I

Tako se, dakle, rodila ova žena i tako je bila vaspitana i tako postala razvikana i među javnim ženama i među svim ljudima. A kad se vratila u Carigrad, Justinijan se zaljubio u nju neizmjernom ljubavlju. Prvo joj se približio kao ljubavnici, podigavši je zatim u dostojanstvo patricijke. Teodora je ubrzo stekla prekomjeran uticaj i prilično veliko bogatstvo. Ona je, naime, tom čovjeku izgledala kao nešto najljepše na svijetu, što se obično dešava ljubavnicima koji bezumno vole. Justinijan je bio spreman da svojoj ljubavnici učini velike usluge i dade sva bogatstva. Država je postala gorivo za ovu ljubav. Pomoću Teodore, Justinijan je još više upropastio narod nego ranije i to ne samo u Carigradu nego u čitavom Romejskom carstvu.