Na početku bješe rat (2)

Jedna od deset zapovijedi koje je Mojsije primio na Sinajskoj gori bila je: „Ne ubij“. Zapravo, većina ovih zapovijedi odnosi se na potpuno poštovanje prava drugih i to je jedno od najvažnijih zavještanja judaizma koje je preneseno ostatku svijeta. No, dok su se pripremali da uđu u Obećanu zemlju, Bog je svom narodu rekao da će morati da uzmu učešća u nemilosrdnom ratu do istrijebljenja. Time što je vratio svoj narod u Hanan, Mojsije ga je vratio korijenima jer je postojalo prvobitno obećanje njihovom ocu Avramu. Oni su vjerovali da je zemlja njihova, ali postojali su drugi narodi koji su već živjeli tamo, za koje je ta zemlja već vijekovima bila dom. Prirodno, nisu htjeli da predaju svoju zemlju bez borbe.

Ti su se narodi otud našli na putu božanskoj namjeri. Zato što su se suprotstavili vrijednostima i planovima koji su za Jevreje bili sveti i presudni za božiju namjeru sa ovim narodom, morali su biti uništeni. Uobičajena ljudska prava koja su Jevreji po zapovijedima morali da poštuju, nisu važila za Hanance koji su postali neprijatelji Boga.

Ova apsolutna netrpeljivost je karakteristika svetog rata. Kako su Hananci bili prepreka jevrejskom Ispunjenju, morali su biti istrijebljeni i nije postojala mogućnost mirnog suživota. „I ja ću ih istrijebiti“, rekao je Bog svom narodu, „neka ne sjede na zemlji tvojoj“.

U jevrejskom svetom ratu nije moglo biti govora o uzajamnom poštovanju ili mirovnim pregovorima. Malo jevrejsko kraljevstvo bilo je ostrvo istinske religije u okeanu bliskoistočnog paganizma. Kada je Bog spasio svoj narod od Egipćana, ukinuti su uobičajeni prirodni zakoni i kada je trebalo da se Jevreji ustoliče u Obećanoj zemlji, uobičajeni moral nije bio primjenjivan. To je presudni činilac svetog rata.

Isus Navin bio je taj koji je negdje oko 1200. godine prije Hrista odveo Izraelite u Hanan i nastanio dvanaest plemena u Obećanoj zemlji, pomoću dugog i nemilosrdnog vojnog pohoda. Kad bi neki grad bio osvojen, on bi bio „proklet“, a to je značilo potpuno uništenje. Muškarci, žene, djeca pa čak i životinje bili bi masakrirani: „A kad pobiše Izrailjci sve Gajane u polju, u pustinji kuda ih goniše, i padoše svi od oštroga mača, te se istrijebiše, onda se vratiše svi Izrailjci u Gaj i isjekoše što još biješe u njemu oštrijem mačem. A svijeh što izgiboše onaj dan, i ljudi i žena, bješe dvanaest hiljada, samijeh Gajana…I Isus spali Gaj, i obrati ga u gomilu vječnu i u pustoš do današnjeg dana“ (Knjiga Isusa Navina).

Sveti se rat nastavio još čitavih dvjesta godina, pod sudijama i herojima Izraela, kao što Gedeon, Devora i Samson. Dok su uništavali svoje neprijatelje, Izraeliti su pokušali i da izgrade sopstvenu vjeru. Dok su paganski gradovi i svetilišta rušeni, Jehovini hramovi sagrađeni su u Šilohu, Danu, Betelu, Vitlejemu i Hebronu. Prekretnica u svetom ratu bila je osvajanje jevusejskog grada Jerusalima, pod carem Davidom, negdje oko 1000. godine prije naše ere.

Od tog trena, Jerusalim, Davidov grad, biće posvećen jednom Bogu i zbog ove prvobitne jevrejske okupacije grad će kasnije postati sveti i za hrišćane i za muslimane. Važno je napomenuti da je on postao svet za Jevreje dosta kasno u istoriji Izabranog naroda iako će ga Jevreji kasnije smatrati presudnim za integritet judaizma.

Kada je osvojio Jerusalim, David se odvojio od prakse Isusa Navina i nije masakrirao Jevuseje, iako nije pokazao nimalo gadljivosti u masakrima nejevreja na nekim drugim mjestima. Izgleda da je on želio da Jevuseje učini svojim sljedbenicima, a njihova vjernost bila je osigurana time što je njihovo preživljavanje zavisilo isključivo od njega. Jevreji su počeli da osjećaju samopouzdanje pa su bili sposobni da iskorišćavaju narod u Hananu, umjesto da ga doživljavaju kao apsolutne i veoma uznemirujuće neprijatelje. David je htio da Jerusalim pretvori u prestonicu svoga carstva i centar judaizma i zato je Zavjetni kovčeg, dragocjenu relikviju iz godina provedenih u divljini, u trijumfu prenio u Jerusalim. Onda se pitao treba li da sagradi hram za kovčeg, ali mu je Bog zabranio da to učini.

Po jednoj verziji, Bog je zabranio Davidu da izgradi hram jer je prolio previše ljudske krvi, iako je to bilo “po božijoj zapovijedi”. Ovo je prvi znak brige oko moralnosti svetog rata.

U toj verziji, Bog kaže Davidu da je izgradnja hrama povjerena njegovom sinu Solomonu, čovjeku mira (ime potiče od hebrejske riječi šalom – mir). Solomon i jeste podigao hram. Ovaj čovjek mira bio je u posve drugačijoj situaciji od svojih prethodnika. Davidovo carstvo potpuno se raspalo i imalo je skromne granice, ali je zato Solomon stvorio jaku državu sa značajno širim granicama. Bio je samouvjeren vladar moćnog i sigurnog carstva. Nije osjećao prijetnju okolnog paganizma i mislio je da je u jehovizmu prihvatljiv izvjestan stepen asimiliacije. Jevreji više nikada neće iskusiti jedinstvo i sigurnost koju su imali pod Solomonom.

Karen ARMSTRONG, Sveti rat