U kafani, u mejhani

Da su kafane bila mjesta na kojima su se ljudi okupljali, pored ostaloga, i zato da bi čitali knjige, recitirali poeziju, vodili ugodne, ali i učene razgovore pokazuju izvori poput Putopisa Evlije Čelebije ili Historije Ibrahima Pečevije. Premda Mula Mustafa Bašeskija nije pisao o takvim skupovima u sarajevskim kafanama, jedan zapis ipak svjedoči o prisustvu pera u tom prostoru. Riječ je o tome da je kaligraf po imenu Mula Ahmed imao običaj sjediti u kafani i ondje izrađivati svoje kaligrafske radove.

Dakako, kafane su bile mjesta za slobodno, opuštajuće druženje. Obavijest o toj opće poznatoj funkciji kafane nalazimo u jednom zapisu u kojem se najmanje mogla očekivati. Bilježeći, naime, imena ljudi koji su 1777. godine iz Sarajeva otišli na hadž u Meku, Bašeskija piše ovako:

Jedan jaramaz po imenu Kasapović iznenada je odlučio da ide na hadž. Po ugledu na njega takvu odluku donesu još i Salih Žmiro, potom Džedžibula, Huko i sin Kara Ibrahimov. A svi su oni svojevrsni jaramazi. Sjedeći u kafani uz pjesmu i muziku reknu jedan drugome „hoćemo li, hoćemo“ i tako se dogovore o odlasku na hadž.

Vjerovatno je da su se u kafanama igrale igre poput šaha i tavle, pa se u nekrologiju može pročitati da su u šahu bili vješti Ali-beg Popovac, starac visoka stasa, lijepo odjeven sa sarukom na glavi (umro 1776. godine) i Džumhur iz Nevesinja, koji je inače bio polaznik medrese (umro od kuge 1783). Dva zapisa izravno pokazuju kafanu kao prostor u kojem se moglo (pre)spavati. Naime, neki starac Abdi-baša ostao je bez krova nad glavom kad se razveo od žene s kojom je stanovao u njenoj kući, pa se s ulice sklonio u kafanu i ondje živio do smrti. Neki terzija Mulo Golubar, koji je inače bio neženja, također je umro u kafani.

U Sarajevu je bilo i nekoliko kafana koje su se otvarale u zoru (seherî kahve) i, dakako, građana koji su zorom dolazili piti kahvu. Jedan od njih bio je Salih-baša Zolo. On je jutrom prvi dolazio u džamiju, a potom odlazio u neku od tih kafana. Jednu takvu kafanu držao je poznati kafedžija Kurt, koji je došao iz Anadolije i nastanio se u Sarajevu, gdje je živio četrdeset godina, a jednu je zorom otvarao hamamdžija Mosto.

Mula Mustafa nije pisao o mejhanama. Samo je u zimu 1785. pribilježio da se na dvadeset jednom mjestu nalazi mejhana. Evo šta je bio povod za tu bilješku: “Aga se htio nametnuti kao strog upravitelj pa je navodno rekao da od pijanica neće naplaćivati globu nego da će narediti batinanje. A Bog zna, i globu će uzimati jer mejhana ima na dvadeset jednom mjestu. Ima poslova koji se udešavaju prema svijetu, pa se u početku postupa strogo da se uvede red. I narod doista misli neko vrijeme da je zavladao red zato što je aga strog. A nije strog nego ne zna kako da upravlja. Vidjet ćemo kako će ovaj aga postupati, ja ću sve ovdje zapisati. A evo, već je jedan serdarov čovjek u Visokom izbjegao batine. I jedan kolukčija u našem gradu umalo je bio izbatinan. A ima puno pijanica”. Ovaj tekst, zapisan rukom jednoga savremenika, neposredno je svjedočanstvo o tome kako je osmanska država bila popustljiva pred propisom šerijata o alkoholu.

Upotreba alkohola nije bila zabranjena nego se za takvom mjerom povremeno posezalo na nekim prostorima i određenim povodom. Osmanlije su uzimali porez na alkohol, ali su ga, kako kaže Ilber Ortajlija, “uspješno potiskivali na rub društvenog života”.

Premda su u stvarnom životu postojale, što najbolje pokazuje i njihov broj naveden u prethodnom zapisu, pisac ih ne spominje ni onda kada piše o građanima koji su bili ljubitelji vina ili rakije. Ali evo jednoga zapisa iz kojega se čita vječita funkcija mejhane (i kafane) – kao mjesta na kojem se ljudi rado izdaju za junake premda se ne pojavljuju ondje gdje bi to junaštvo trebali pokazati: „Umro je Stasiti Popo, jaramaz, nikada nasmijan, očiju toliko sitnih da su se jedva vidjele. Nije odlazio na vojnu nego je junaštvo prodavao po Sarajevu. Narod na vojni, a on od mejhane do mejhane s jataganom zadjevenim za pojasom! Na kraju su ga zadavili“.

Kerima FILAN, Iz svakodnevnice osmanskog Sarajeva