Sve go tucibrat

Ko je u novembru 1921, za fašističkog kongresa u Rimu video njihove povorke kako, u crnim košuljama sa mrtvačkim glavama, razbarušene kose i paradna koraka, prolaze mirnim rimskim ulicama, taj je u njima mogao da čita poreklo i put fašizma. Izuzimajući po kojeg oduševljena i bradata profesora i gazdinske sinove, i studente s naočarima, sve su to bila brutalna, neinteligentna lica violentnih palanačkih tipova.

Gologlavi, bledi i modri od studeni, u nekom besnom zanosu, oni su nosili svoje zastavice i svoje karakteristične parole i mahali čvorastim toljagama ili prostim komadima neizrađena gvožđa i olova, koji su očito bili posvećeni tradicijom mnogih tučnjava. To je bio sve go tucibrat.

To je bila mračna, surova provincija koja je došla u Rim željna borbe i vlasti. To je bilo naličje komunizma koji nije uspeo, najezda fukare i skorojevića. U prvom četveroredu tih bučnih i beskrajnih povorki pokazali su mi jednog čoveka o kom se do tad malo govorilo. U tamno-smeđem, dugačkom kaputu, sa širokim žutim licem i žarkim velikim očima, stupao je oštro i padao u oči svima. U celoj pojavi bilo je nešto surovo i fratarsko. To je bio Benito Musolini.

Razumljivo je da je teško reći išta pozitivno o ovom čoveku koga su veliki potresi izneli iz tame nižih slojeva a koga već počinje da obavija legenda i dim histeričnog kulta. Tek jedno je jasno: da je on krvavom i mutnom pokretu koji se zove fašizam nametnuo svoju volju i svoje ime i ako mu nije mogao dati neki širok i konkretan program.

Ivo ANDRIĆ, Jugoslovenska njiva (1923)