Muslimanski glas 1941. godine

Mnogo toga nam govori da je vjerska elita oko El-Hidaje prihvatila problem životnih odluka za muslimansku generaciju 1941-1945. godine. U suočavanju s ekstremnim nacionalizmom u NDH ta elita nije bila pasivna ni podjarmljena. To se može vidjeti već u kolovozu 1941. s pojavom Muslimanskih rezolucija koje kao povijesni dokumenti ne prestaju biti važnim orijentirom u opisu moralnih postulata za koje se zalagala muslimanska elita 1941-1945. godine.

Povjesničari su se bavili Muslimanskim rezolucijama zbog njihove stvarne ili pripisane važnosti za pojavu antifašizma među muslimanima, ali njihov sadržaj nadilazi tu ideologiju. Rezolucije su gesta s moralnim prizvukom i za nas su važne jer nose prvi znak sumnje u institucije vlasti NDH, koju je vjerska elita priznala prije nekoliko mjeseci. Ta se vlast doživljava kao neučinkovita prema muslimanima i potencijalno pogubna za nehrvate. Neprijateljska je zato jer izlaže nezakonitom progonu građane, osobito nevine.

Muslimanske rezolucije okrenute su prije svega muslimanima samima, vjerska elita poziva ih da poštuju tuđi život, čast, dom i imovinu te da i u ratu ostanu privrženi islamu jer je vjera vezivo muslimanske solidarnosti.

Ključni trenutak za pojavu rezolucija bila je VI redovna Glavna skupština El-Hidaje koja je održana u Sarajevu 13. kolovoza 1941. Rezolucija je sastavljena 14. kolovoza i u njoj ilmija poziva muslimane da se suzdrže od nasilja a na novu državnu vlast apelira se da zavede red i zakonitost. Taj je dokument otvorio prostor ostalim rezolucijama.

Stoga se El-Hidaje izravno obraća državnoj vlasti: “Molimo državne vlasti da što prije zavedu zakonsku sigurnost u svim krajevima, ne dozvoljavajući da se bilo što čini na svoju ruku, kako ne bi nevini ljudi stradali”. U Rezoluciji izrijekom piše: “Sa bolom u duši i dubokom sućuti se sjećamo svih onih muslimanskih žrtava koje nedužne padoše u nemirima koji se ovih dana mjestimično događaju. Osuđujemo sve one pojedince muslimane koji su na svoju ruku od svoje strane napravili bilo kakav ispad i učinili bilo kakvo nasilje. Konstatujemo da su tako što mogli učiniti samo neodgovorni elementi i neodgovorni pojedinci, čiju ljagu odbijamo od sebe i od svih muslimana. Pozivamo sve muslimane da se u duhu visokih uputa svoje vjere Islama i u interesu države strogo klone svih zlodjela”.

Dakle, muslimanska vjerska elita prva je smogla snage da osudi progon civila druge narodnosti i vjere u Bosni te da pozove muslimane da se pridržavaju vlastitih vjerskih propisa jer će tako poštivati i ljudska prava.

Nosioci ideje da se u pisanom obliku iznese sud o nemilim događajima u državi bili su M. Handžić, K. Dobrača i Muhamed ef. Fočak. Nedugo nakon Glavne skupštine El-Hidaje, u Sarajevu je 18. listopada objavljena Rezolucija s potpisima 108 muslimanskih uglednika. Taj dokument nastao na prijedlog Glavnog odbora El-Hidaje, organizacije ilmije (muslimanskog svećenstva), iznenađujuće je proniknuo u bit ustaške vlasti samo šest mjeseci nakon uspostave NDH. Konstatirano je da je stanje nastalo u novoj državi potpuno neprihvatljivo za muslimane iz tri osnovna razloga.

Prvo, muslimani BiH izloženi su strahovitom stradanju koje prelazi granice žrtvovanja “koje su rodoljubi dužni podnijeti za svoju grudu, nego je ovo opći nered koji se sve više širi i vodi propasti muslimana BiH”. Drugo, muslimani ne mogu prihvatiti da se odgovornost za sukob s grkoistočnjacima prebaci na njihova leđa, premda “među počiniteljima raznih zlodjela ima ljudi i sa muslimanskim imenima”. Najzad, muslimani osuđuju progon nevinih građana nehrvata jer je u njihovom kolektivnom mentalitetu duboko usađena odbojnost prema “zulumu nad pripadnicima drugih vjera”. Sarajevska rezolucija bila je upućena svim “odgovornim čimbenicima”, dakle vlasti NDH kao i “svim muslimanskim vjerskim i političkim predstavnicima”.

Od vlasti se zatražilo da hitno provede sljedeće mjere: da se zavede stvarna sigurnost života, časti, imovine i vjere za sve građane u državi, bez ma kakvih razlika.

Da se nevini svijet stvarno zaštiti jačom vojnom obranom. Da se ubuduće ne dozvoli da se poduzimaju bilo kakve akcije koje će po svojoj naravi izazivati pobune i krvoproprolića u narodu. Da se pozovu na sudsku odgovornost svi stvarni krivci koji su počinili ma kakvo nasilje ili zlodjelo, bez razlike kojoj vjeri pripadali, i da se najstrože kazne prema zakonu, kao i oni koji su ovakva zlodjela naređivali ili za njih dali mogućnost. Da zakone primjenjuju samo redovita vlast i redovna vojska. Da se onemogući svaka vjerska netrpeljivost i da se najstrože kazne svi koji u ovom pogledu naprave kakav bilo dokazan izgred. Da se što prije pruži materijalna pomoć onima koji su nedužno postradali u ovim neredima.

Pogažena vjerska snošljivost

Premda nije bio potpisnik Sarajevske rezolucije, reis-ul-ulema Fehim Spaho je vrlo često intervenirao za uhićene sugrađane nemuslimane. Primjerice, 1941. izravno se obratio ministru unutrašnjih poslova Andriji Artukoviću da bi zaštitio bosanskoga mitropolita Petra Zimonjića, ali je „bio grubo odbijen“. Nakon istupa sarajevskih vjerskih i svjetovnih uglednika uslijedili su slični skupovi u drugim gradovima, te su donesene rezolucije: Prijedorska rezolucija (23. rujna), Mostarska rezolucija (21. listopada), Banjalučka rezolucija (12. studenoga), Bijeljinska rezolucija (2. prosinca) i Tuzlanska rezolucija (11. prosinca).

Neke od rezolucija bile su izravno upućene muslimanskim predstavnicima u vladi NDH, kao građanski protest protiv uznemirujućih zločina unutar države. Potpisnici Banjalučke deklaracije, primjerice, izravno su se obratili Džaferu Kulenoviću, potpredsjedniku vlade NDH i Hilmiji Bešlagiću, jer je u novoj državi pogažena vjerska snošljivost i ravnopravnost islama. Dokument nosi potpis sedamdesetak javnih osoba koje pozivaju „naše predstavnike u vladi NDH i kao prve savjetnike Poglavnika“ da o nezakonitostima izvijeste poglavnika.

Potpisnici dokumenta izjavljuju da se muslimani u svojoj „burnoj prošlosti“ nisu nikad služili drastičnim ratnim sredstvima. Iznad svega to im „brani islam“, a s druge strane vjeruju da „ovakve metode rada dovode do rušenja mira u svakoj državi i ugrožavaju njen opstanak“. U dokumentu se tvrdi da je u NDH „srozana“ vjerska snošljivost koja je „bila na visini u Bosni i Hercegovini“, bosanskohercegovački muslimani zaprepašteni su prisilnim prelascima na katolicizam. U pitanje se dovodi i status islama te se konstatira: „Ravnopravnost islama isticana često pisanim slovima i mnogim izjavama i s najvišeg mjesta, dovodi se često u pitanje u životu i u praksi“.

Autori toga protesta najveću odgovornost predbacuju na „divlje ustaše“ i „ustašku vojnicu“, stoga apeliraju na autoritet vlade i poglavnika da hitno poduzmu sljedeće: da zaštite sigurnost života i imovine, slobodu vjere za sve stanovnike NDH; da vojska zaštiti običan svijet, da se sudski kazne svi počinitelji zločina, da se spriječe ustaški pojedinci da izazivaju sukobe na vjerskoj i etničkoj osnovi, da zakone sprovodi „redovna vlast“ i „redovna vojska“, da se osigura vjerska snošljivost i da država zbrine stradalnike.

Rezolucije su izazvale prvu veću napuklinu u odnosima muslimana i ustaških krugova protiv kojih je bio usmjeren kritički naboj muslimanske elite. Iz pisma koje je A. Ugljen uputio duhovnom poglavaru Spahi u prosincu 1941. nazire se da su muslimanski predstavnici u Zagrebu bili izloženi dodatnom pritisku hrvatskih klerikalnih krugova. Ugljen konstatira: „I ovdje u Zagrebu nije glatko kao prije. Izgleda lomiće se koplja. Klerikalizam žestoko zauzima ofenzivu i mnogi mu padaju pod utjecaj. Pozicije nisu kao prije, osim kod poglavnika, ali se nadamo da ćemo moći odoliti…Što god je dobro to je od njih, a što je hrđavo to se svaljuje na ionako bijedne muslimane u Bosni. Ovi na vrhovima jedno govore a drugo rade, odnosno njihovi podčinjeni rade a oni na to šute“.

Vlast nije izravno djelovala protiv ljudi koji su potpisali rezolucije. Međutim, njemačka policija u Sarajevu pokušavala je zastrašiti članove glavnog odbora El-Hidaje. Prema svjedočenju Dobrače, tijekom jedne sednice „upala su dvojica agenata Gestapoa“ naredivši da se isprazne prostorije. Potom su se „oštrim protestom“ obratili Handžiću i Dobrači konstatiravši da je El-Hidajino objavljivanje rezolucije neprijateljski čin i da je ona „direktno uperena protiv interesa Rajha“. Također su upućene i nedvosmislene prijetnje zbog takve djelatnosti, ali je Handžić vrlo odvažno nastupio i pred agentima uzeo Kur‘an rekavši: „Ovo je naš ustav i mi se po njemu vladamo“.

Nada KISIĆ KOLANOVIĆ, Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941-1945