Dostojevski pred Hristom

Ako je ikada postojao čovjek za koga se može reći da je bio posjednut Bogom – to je Dostojevski. Očito je to u svemu što je napisao, u svakom liku kog je stvorio. Čitavog života je tragao za Bogom, a našao ga tek u svojim posljednjim danima, nakon što je prošao kroz ono što je sam nazvao paklenim vatrama sumnje. Slobodu da se bira između dobra i zla, on je vidio kao samu bit zemaljskog postojanja.

Prihvatite patnju i iskupite se njome, ovo je bila poruka Dostojevskog svijetu koji bezglavo srlja u drugom smjeru. Ujedno, bila je to potraga za poništavanjem patnje i pronalaženjem sreće. Od vremena Dostojevskog svijet je prošao kroz mnoge patnje, a pronašao malo sreće – te mu je, mora biti, bolje da posluša njegove riječi.

Dostojevski koji se inače – koliko god je mogao – klonio muzeja i umjetničkih galerija, učinio je naročitu posjetu Muzeju umjetnosti u Bazelu, kako bi vidio sliku Hristos u grobu, Hansa Holbajna Mlađeg.

Slušao je o toj slici i ono što je čuo ostavilo je na njega dubok utisak. Ana, njegova supruga, opisala je u svom dnevniku reakciju Dostojevskog nakon što je ugledao original. „Slika je skrhala Fjodora Mihailoviča, i on je stao ispred nje kao pogođen…na njegovom uzrujanom licu bilo je nečeg nalik izrazu straha koji sam često imala prilike da opazim tokom prvih trenutaka epileptičkog napada. Nečujno sam uzela muževljevu ruku, povela ga do druge prostorije i primorala da sjedne na klupu, očekujući da će napad nastupiti svakog minuta. Srećom, do njega nije došlo. Malo-pomalo, Fjodor Mihailovič se smirio. Dok smo odlazili, insistirao je da baci još koji pogled na sliku koja je na njega ostavila takav utisak“, zapisala je Ana.

HRIST U GROBU – Hans Holbajn Mlađi (1521)

Reakcija same Ane bila je – zgroženost. Ona piše da je na slici, nasuprot tradiciji, Hristos prikazan sa sasušenim tijelom, kostima i rebrima koja štrče, sa rukama i stopalima izbušenim ranama, otečenim i veoma modrim, poput leša koji počinje da truli. Lice je u agoniji, a oči su poluotvorene, ali slijepe i bezizrazne. Razlog Anine zgroženosti bio je u tome što Holbajnova slika prikazuje tijelo Hrista u stanju truljenja. S druge strane, kada je Dostojevski u pitanju, veličanstvenost slike je upravo u tome. Ako njegovo tijelo nije podložno truležnosti, poput svih ostalih tijela, onda je žrtva na krstu bila poprilično beznačajna.

Hristos je morao biti čovjek, baš kao i drugi ljudi, kako bi mogao umrijeti za ljude. Drugim riječima, tokom čina ovaploćenja – Bog je odista postao čovjek.

Dostojevski je zaista postao figura proroka, padajući strmoglavce u sopstveno kraljevstvo pakla na Zemlji, da bi se na kraju obreo na Golgoti. Posjedovao je nepogrešiv uvid u budućnost i predskazao svijet današnjice. Proklamovao je dolazak univerzalnog bratstva koje je ostvarivo ne putem socijalizma i revolucije, već putem potpune i savršene primjene hrišćanskog prosvjetljenja.

U blaženim okolnostima njegovih posljednjih godina, ljubav Dostojevskog prema životu i radosti u svemu što je Bog stvorio, pronašla je sigurniji izraz nego ikada. Ljepota, kaže Dimitrije Karamazov, nije samo strašna, već i misteriozna stvar. Baš tu se Bog i đavo bore za prevlast, a poprište je ljudsko srce.

Malcolm MUGGERIDGE