Proboj iz Jasenovca

Na današnji dan 1945. godine, posljednji zatočenici logora Jasenovac izvršili su očajnički proboj. Logoraše je u juriš poveo Ante Bakotić, zarobljeni partizan, koji je pokošen mitraljeskom vatrom u blizini logorske kapije. Prema izvještaju Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina, bijegom iz logora spasilo se 50 zatočenika. Docnije je, ipak, utvrđeno da je broj preživjelih 117. Ovo su priče trojice među onima koji su tog 22. aprila posljednjom snagom trčali ka slobodi.


Od preko 14 hiljada ljudi, ostalo nas je u subotu 21. aprila 1945. još oko 900 muških i skoro isto toliko žena i djece. Te noći između 21. i 22. aprila bio je izvršen prvi proboj zatočenika jer se očito vidjelo da će nas sve u samim barakama i drugim nastambama pobiti iz pušaka i strojnica. Kako je prva grupa uspjela da se bar djelimično probije, ne znam. Bio sam u onoj zadnjoj grupi koja je iz glavnog logora izvršila proboj i napad na stražare same kapije na izlazu prema Novskoj. Tog istog dana, 22. aprila, provalili su i zatočenici iz kožare, koji su bili u samom Jasenovcu.

Naša provala je izvršena u zadnjem trenuku, iz očaja. Da to nismo učinili pod datim okolnostima, bili bi sigurno svi izginuli kao što su i ostali. Nismo, dakle, imali nikakav drugi izlaz nego da pokušamo i radije izginemo od metaka, nego od malja i kame. Ako sreća posluži, možda će ostati bar neko živ.

Odlučili smo se na takav korak bez ikakvog spremanja jer je taj korak u svakom slučaju bio zadnji mogući izlaz. Detaljnijih dogovora, dakle, nije ni bilo te noći. Odlučili smo samo da na dani znak i povik: „Drugovi naprijed, juriš!“, svi složno jurnemo iz svih objekata odjednom i tako smo i učinili. Poskakali smo kroz prozore i vrata i jurnuli smo na izlazna vrata logora prema Novskoj. Bio je to posve brisan prostor oko 150 metara dug, bez ikakvih zaklona od metaka. Ustaše su odmah zapucale iz pušaka i strojnica, neki su bacali i bombe u masu. Padali su zatočenici kao snoplje, tako da nas je od oko 1000-2000 te grupe vrlo malo ostalo, koji smo bili nepovrijeđeni do same kapije.

Uspio sam da stignem do izlaznih vrata sa oko 100 drugova i goloruki smo savladali ustaše, oteli im dvije puške i strojnicu. Tako smo se probili kroz izlaz i odmah smo počeli bježati.

Pošto je mitraljez koji smo oteli bio težak, bacio ga je drug prvom prilikom u Savu, koja je bila blizu. U tom su se i ustaše u samom logoru snašle. Potrčale su i one za nama i zapucale iz svih mogućih oružja. Nije bilo nikakve mogućnosti da se upustimo u bilo kakvu borbu s njima. Bježao je svako pojedinačno kako i kamo je mogao, u raznim pravcima. Ja sam letio uz obalu Save prema šumi uz cestu koja vodi za Novsku. Uz tu cestu kojom se ide i za Gradišku, bilo je nekoliko prizemnih i jednokatnih kuća i nekoliko bunkera iz kojih su ustaše tukle iz mitraljeza, pa je i na toj cesti, kada smo mislili da je sloboda blizu, dosta drugova palo i poginulo.

Poslije se ispostavilo da nas je iz ovih proboja ostalo oko 50-60 živih zatočenika, među kojima je bilo i ranjenih, koji su i takvi mogli još trčati. U šumi sam lutao prema Gradiški tri dana i dvije noći. Trećeg dana sam nabasao na tri civila koji su bili pravoslavci, a držali su vezu između sela Gređani i partizana. Oni su me odveli u selo i nahranili me, pošto cijelo vrijeme nisam ništa jeo. (Adolf FRIDRIH)

Nagrnuli smo svi na vrata i poletili smo prema ogradi ka mjestu gdje je žica bila presječena. Nisam bio među prvim, žica je bila već pala sa mjesta i ja sam se provukao. Gornje žice nisu bili presječene pa su neke kape zatočenika visile na tom mjestu. Pucalo se sa svih strana, ja nisam ni mislio kako i kamo da bježim, nastojao sam samo da se što više udaljim od dometa puške. Trčao sam koliko su me noge nosile svim snagama.

Jedan me je zatočenik pretekao sa revolverom u ruci. Trčeći mi je rekao da su ubili sva četiri stražara i da samo bježim. Više nisam ni njega vidio, kao ni jednog svog brata. Drugi zatočenik mi reče da je ranjen i pitao me šta da radi. Nije mogao dalje i ostao je sjedeći jecajući.

Ne znam koliko dugo i kako sam trčao, ali znam da sam ostao sam. Nikoga nije bilo u mojoj blizini niti sam znao gdje se nalazim…Lutao sam tako gladan i umoran sve do 3. maja kada su me opazili partizani kod Banove Jaruge. Bio sam dakle 11 dana potpuno usamljen po poljima i šumama. Sreo sam po nekog seljaka, a i njemačke vojnike i oficire koje sam pozdravljao sa „Heil Hitler!“ Partizani su me tako „zarobili“ i dugo su me ispitivali ne vjerujući da sam pobjegao iz Jasenovca, gdje sam bio od septembra 1941. do 22. aprila 1945. godine. (Jakov KABILJO)

Osvanuo je i 22. april, posljednji dan logora. Cijeli logor je bio porušen i zapaljen, ostala je još samo ova zgrada, u kojoj smo bili zatvoreni i zgrada ženskog logora. Organizirane su straže od nas zatočenika i za vođa ustanika izabran je bio Ante Bakotić, student iz Sinja. U 10 sati je dat znak za početak pobune i drug Bakotić je viknuo: „Drugovi naprijed!“ Zatvorenici su naletjeli snažno na vrata zgrade i ubili su prvog ustašu-stražara, pa su krenuli prema kapiji. Ustaše su odmah zapucale i veliki broj je odmah pao do kapije.

Na kapiji je bio stražar-ustaša sa mitraljezom, ali ga je zatvorenik Ristić Mile ubio i oteo mu mitraljez. Pošto su ustaše imale bunkere van logora, to su mnogi zatvorenici ginuli i van logora, a veliki broj je poskakao u Savu, gdje su se većim dijelom udavili.

Svi smo bježali prema Okučanima, jer su otuda dolazile jedinice Jugoslovenske armije. Trčali smo kroz šumu sve do večeri, gladni i prozebli. Stigli smo do sela Vrbovljani kraj Okučana. Navečer su nas primili u selo, a naš prijem su izvršili mještani, to jest Narodnooslobodilački odbor. U selu smo večerali, a seljaci su čuvali stražu za nas jer su očekivali da mogu proći Nijemci ili ustaše. Nakon obilne večere, išli smo spavati u štalu sa sijenom, ali pred svanuće obavijestiše nas mještani da idu Nijemci i pokazali su nam gdje da se povučemo i sakrijemo. U šumi smo ostali tri dana, a tada su nam javili da je selo oslobođeno i da možemo doći k njima. U selu su već bile jedinice 21. srpske divizije NOV koje su nas prihvatile. (Jakica FINCI)

Sjećanja Jevreja na logor Jasenovac (1972)