Pogled iz Amerike

Danas oko 70 posto Amerikanaca vjeruje da njihova zemlja ide u pogrešnom smjeru, a polovina zemlje misli da su njezini najbolji dani iza nje. Većina građana vjeruje da će njihova djeca živjeti gore nego oni i imati manje mogućnosti od prethodnih naraštaja. Građani sve manje vjeruju institucijama vlasti, a duboki cinizam ogleda se u pobunama protiv političkih i ekonomskih elita na svim stranama političkog spektra. Izbori, nekad smatrani uspješno organizovanim događajima smišljenim da daju legitimitet liberalnoj demokratiji, sve više se doživljavaju kao neprobojan manipulativni i koruptivni sistem.

Svima je očito da je politički sistem u kojem živimo propao i da se društveno tkivo istrošilo, naročito ima li se u vidu da se sve više produbljuje jaz između imućnih koji imaju mnogo i onih manje uspješnih koji imaju mnogo manje.

Bogati Amerikanci sve više gravitiraju prema zatvorenim enklavama u odabranim gradovima i oko njih, dok sve veći broj hrišćana upoređuje naše vrijeme s onim kasnog Rimskog Carstva. Znakovi vremena daju naslutiti da mnogo toga ne valja u Americi. Sve su brojniji glasovi koji upozoravaju da možda svjedočimo kraju republike i da njeno mjesto zauzima nešto što još nismo u stanju imenovati. Iznevjereno je gotovo svako obećanje koje su dali arhitekti i tvorci liberalizma. Liberalna se država širi i uspostavlja kontrolu nad gotovo svakim aspektom života, a građani u vladi vide udaljenu moć koju je nemoguće kontrolisati, moć koja neumorno promovišuću projekt globalizacije, samo pojačava njihov osjećaj bespomoćnosti.

Jedina prava koja se danas doimaju sigurnima pripadaju onima koji imaju dovoljno bogatstva i uticaja da ih zaštite, a njihovu autonomiju – uključujući pravo vlasništva, biračko pravo, slobodu govora i nepovredivost stana – sve više kompromituje zakonska osnova ili tehnološki fait accompli. Ekonomija favorizuje novu meritokratiju koja perpetuira svoju nadmoć generacijskim nasljeđivanjem, poduprtu obrazovnim sistemom koji uporno odvaja dobitnike od gubitnika. Liberalizam nije uspio ne zato što nije ispunio očekivanja već zato što je ostao vjeran sebi. Podbacio je zato što je uspio.

Politička filozofija koja je pokrenuta kako bi dovela do veće pravednosti, zaštitila široku paletu različitih kultura i vjerovanja i ljudsko dostojanstvo, te proširila prostor čovjekove slobode, u stvarnosti generiše neizmjernu nejednakost, podstiče materijalnu i duhovnu degradaciju i potkopava slobodu.

Njen uspjeh može se mjeriti njenim ostvarenjima koja su oprečna onom što smo vjerovali da će postići. Pozivati da bolesti liberalizma liječimo još liberalnijim mjerama, znači dolivati ulje na vatru. To će samo produbiti našu političku, društvenu, ekonomsku i moralnu krizu. Struktura vjerovanja koja je uzrokovala gotovo 250-godišnji američki ustavni eksperiment možda se približava kraju. Dok su neki od očeva utemeljitelja SAD-a vjerovali da su upalili svjetlo „nove političke nauke“ koja će se pokazati otpornom na neizbježnu činjenicu da svi režimi propadaju i na koncu umiru, mi bismo mogli s pravom utvrditi da Amerika ne samo da nije u ranim danima svog vječnog života, već da se umjesto toga približava kraju prirodnog ciklusa truljenja i propadanja koji ograničava vijek svih čovjekovih tvorevina.

Nasuprot suprotstavljenim i okrutnijim ideologijama fašizma i komunizma, liberalizam je podmukliji: kao ideologija ima pretenzija na neutralnost, tvrdeći da nema nikakvih preferencija i opovrgavajući da ima namjeru oblikovati ljude nad kojima vlada. Dodvorava se ljudima pozivajući ih na lako dostižna prava, razonode i privlačnosti slobode, zadovoljstva i bogatstva. Čini sebe nevidljivim, baš kao što je operativni sistem računara nevidljiv – sve dok se ne sruši.

Liberalizam postaje iz dana u dan sve vidljiviji baš zato što njegove deformacije postaju previše očigledne da bi ih mogli ignorisati. Kao što Sokrat kaže u Platonovoj Državi, većina ljudi u svim vremenima i na svim mjestima živi u pećini, vjerujući da je to cijela stvarnost. Kod pećine u kojoj živimo najpodmuklije je to što su njeni zidovi slični kulisama iz starih filmova koje nam omogućuju naizgled beskonačne perspektive bez ikakvih ograničenja, zbog čega ne vidimo da smo zatvoreni.

Patrick DENEEN, Zašto liberalizam nije uspio