Kikićevo doba

O životu Hasana Kikića, koji je oko petnaest godina grozničavo djelovao i u svojoj neobično plodnoj književnoj aktivnosti, pored publicističkog, društvenog, uredničkog i drugog rada, napisao toliko da to imponuje i množinom i vrijednošću, imamo samo nekoliko šturih podataka. Postoje čak i razna mišljenja o godini njegova rođenja. Prema Krešimiru Georgijeviću, koji navodi izjavu Kikićevih roditelja, on se rodio 1907. godine, a prema ostalima – 1905, što će biti svakako tačno, jer tu godinu navodi i pisac u svojoj autobiografskoj bilješci.

Rodno mjesto mu je Gradačac, stara kasaba u bosanskoj Posavini, toliko puta opisana u njegovoj prozi, učmala i nepokretna. Taj grad sa „neravnim, izlokanim ulicama“, u kome vlada „sivo i blatno mrtvilo“ bio je grad njegovog tužnog djetinjstva. Tu je on proživio prvi svjetski rat i osjetio sve njegove tegobe. Sin školskog poslužitelja, porijeklom sa sela, koji je rat proveo na dalekim austrijskim frontovima, Hasan Kikić vjerovatno ne bi pošao u školu da nije bilo ujakove pomoći. U Derventi je pohađao nižu gimnaziju i učiteljsku školu, koju je završio u Zagrebu. Učeći se da živi – kako kaže u ovoj usiljeno pisanoj bilješci – sudarao se vrlo rano s naravima i običajima jednog svijeta koji je bio kulturno zaostao i uporan u svojim navikama.

Godine 1932. vjenčao se s koleginicom Ankom Jovanović iz građanske, sarajevske porodice, koja nije odobravala taj brak. Nešto zbog toga, a nešto i zbog konzervativne sredine, koja nije rado gledala interkonfesionalne brakove, Kikić odlazi u Hrvatsku (prethodno se vjenčao u Brodu) napuštajući Bosnu.

Taj slučaj vrlo je karakterističan za ondašnje vrijeme i govori o snazi konzervativnog javnog mnjenja tadašnjeg građanskog društva u Bosni, koje nesmiljeno teroriše svakog iole izrazitijeg nekonformistu. Kikić, međutim, ne podliježe, ali i ne prkosi. On ide iz Bosne, ali ne da je napusti, čitav joj je svoj život posvetio. U Hrvatskoj je učiteljovao u Gornjem Sjeničaku, kod Vrginmosta, a zatim u Pisarovini do 1939. U ovom vremenu svršio je privatno višu gimnaziju i, kao vanredni student, Pravni fakultet u Beogradu, s namjerom da upotpuni svoje nedovoljno školovanje ili da jednom slobodnom profesijom, kakvu bi mu omogućilo pravo, osigura sebi nezavisnost i potpunu slobodu u književnom radu.

Zbog svog beskompromisnog stava često je dolazio u sukob sa reakcionarnim krugovima, a kao predsjednik Društva zagrebačkih muslimana našao je upornog neprijatelja u zagrebačkom muftiji Ismetu Muftiću, docnijem ustaši. Za vrijeme okupacije učestvovao je u ilegalnom radu. Početkom 1942. godine iz Sanskog Mosta prešao je na oslobođenu teritoriju. U maju 1942. četnici su ga uhvatili na planini Čemernici i zaklali. Ova štura biografija govori o jednom životu punom aktiviteta, teškoća, nemira, borbe sa sobom i mračnim silama koje su ustajale protiv svih narodnih stremljenja. Kratak a pun, tragično završen, prekinut u naponu snage, u trideset sedmoj godini, Kikićev život je poučan sam po sebi, jer mnogo govori o svom vremenu i upotpunjuje njegovo djelo, čineći s njim nerazlučivu cjelinu.

Taj naš predratni život, naročito bosanski, specifičan, težak, ponekad monstruozan, po svireposti, naravi, uslovljenoj zaostalošću, zabilježen je djelimice kod Kikića, a taj život bio je nepojmljivo glup i mračan, u mnogim svojim vidovima, bio je jedan istorijski nonsens, anahronizam, krš vijekova u kome su uporedo živjeli pravi derviški vjerski fanatizam i aktivnost proletarijata pod rukovodstvom Partije.

Polunaturalna privreda i finansijski kapital, 80 odsto nepismenih i hiperprodukcija inteligencije. Strašno siromaštvo ogromnog dijela našeg naroda, fantastično malena produktivnost rada, najamno ropstvo koje je prelazilo pravu kolonijalnu eksploataciju, nezaposlenost, alkoholizam, endemije i epidemije, prostitucija – to su bili problemi Bosne, a naročito muslimana u Kikićevo vrijeme.

Dvije trećine neobezbijeđene djece u Bosni bilo je muslimanske, dvije trećine sifilistične djece u Bosni bilo je muslimanske. Stanje je bilo takvo da je jedan malodušnik 1928. godine rekao da je muslimanska zajednica živi mrtvac kojem bi već sad trebalo klanjati dženazu. A iste godine na kongresu muslimana intelektualaca jedan doktor prava izjavljuje: “Uvidio sam da bi trebalo moliti državu da naš svijet sa žandarima i bajonetima goni u mektebe”. Sve su to jezivi dokumenti o našoj nedavnoj prošlosti.

Hasan Kikić jedan je od rijetkih koji je smjelo zavirio u taj karakazan i kao “sin gomile”, sin naroda, otvorenih očiju prošao kroz bosanski jad, duboko doživio narodne nevolje i društvenu nepravdu i postao borac za bolji, pravedniji život. “Literatura kao društveni činilac ima određenu svrhu – kaže on u jednom članku – njena je svrha rekonstrukcija društvenog uređenja”. U svojim kritičko-publicističkim člancima on se neštedimice obračunava s književnim konformizmom, s piscima koji daju iskrivljenu sliku života. Ali, više nego kritike i polemički članci, njegova književna djela su bila protest i protiv nepravednog društvenog uređenja i istovremeno protiv idealizacije tog života u književnosti. Njegove pripovijetke i romani zaista su, kako kaže Krklec, u izvjesnom smislu “rehabilitacija savremene bosanske književnosti”, ona nije ni laž ni igra, već krvavo svjedočanstvo.

Do takvih shvatanja Kikić je došao pod uticajem sve očitijih društvenih suprotnosti, koje su otvarale oči mnogima, i sve življe aktivnosti Partije, koja je okupljala napredne elemente u borbi za revolucionarnu izmjenu društvenog uređenja. Tom cilju Kikić je posvetio svoj književni talenat i svoje djelo, a za njega je položio i sam život. U tome je njegova izuzetnost i njegov istorijski značaj.

Meša SELIMOVIĆ