Vilinsko kolo

Photo by Roberto Nickson on Pexels.com

Spram bolesti i njihovih pojava našao se naš narod nemoćan kao dijete koje hvata jeza i strah pred olujom, te bi se podavao sanjarenju usred tišine mjesecom obasjanih šuma i gorskih jezera, u blagom miru klanaca i pećina svojih, a bujno maštanje dovelo bi Bošnjaku i Hercegovcu pred oči priče o vilama i vilinskom kolu, o stuhama što kroz vazduh lete na gorske vrške da ondje biju ljuti boj, o opjevanim svojim junacima, koji su bili narodu na pomoći u svakoj nevolji i bijedi…

Herceg-Bosna oskudijevala je sve do najnovijeg, nedavnog doba, na mnogim tekovinama civilizacije. Za otomanske vladavine manjkali su tako rekavši svi uslovi da bi usred našeg naroda u ovim krajevima mogao živjeti i djelovati evropski obrazovan liječnik i tako je razumljivo da se među njim razmahalo nadriljekarstvo, vračanje i praznovjerstvo.

Narod se u svojoj nevolji i bolesti obraćao svećenicima, babi-vračari i ljudima koji dođoše na glas ko vrači. On je prizivao u pomoć i dobre i zle duhove, a slabo je pitao – ako je bilo samo i tračka nade u ovakve nadzemne sile – što na to vele zdrav razum i znanost.

I ovo dirljivo pouzdanje, koje je u svojoj nemoći često posezalo za upravo besmislenim i odvratnim sredstvima i procedurama, dovodilo bi počesto do začudna uspjeha, do ozdravljenja, jer bi narod duševne sile poveo u boj sa njemu nepoznatim tjelesnim djelovanjem bolesti. Zapravo radilo se tu o liječenju posredovanjem simpatije, ili da se bolje izrazimo dejstvovanjem sugestije.

Karl STEINER, Glasnik Zemaljskog muzeja (1903)