Krvava srijeda u Omarskoj

Počelo je kafanskom tučom, zbog duga od 300 ili 500 dinara, a pretvorilo se u pravi tročasovni rat u kojem je učestvovalo više stotina ljudi. Do popodnevnih časova te srijede, 12. januara 1938. godine, u Omarskoj je ubijeno šestoro, a više od pedeset mještana okolnih sela je teže i lakše ranjeno. Krvoproliće je zaustavljeno tek (prekasnim) dolaskom dva specijalna voza žandarmerije iz Prijedora i Banja Luke.

Stranice jugoslovenske štampe tridesetih godina prošlog vijeka bile su ispunjene vijestima o svakojakim zločinima. Javnost je mjesecima informisana o zloglasnim ubicama i razbojnicima tog doba, poput Dušana Ostojića ili Đorđa Sovilja koji je u novembru 1937. u Lamincima kod Gradiške svirepo ubio petočlanu porodicu Lukić. No, o strahovitom sukobu u Omarskoj od prvog trena stizale su oprečne informacije, da bi već nakon četiri dana izvještavanje o ovom nezapamćenom krvoproliću naprasno utihnulo.

Šta se tog dana dogodilo u Omarskoj? Kako su hitro saopštile policijske i sudske vlasti, slučaj je potpuno rasvijetljen i „nema nikakvu vjersku ili političku pozadinu“. Istragu su vodili iskusni inspektor Banske uprave u Banja Luci dr Tolači i isledni inspektor iz Prijedora dr Kuhmi. Po njihovom zaključku, radilo se o sukobu „dvojice pripitih seljaka“ koji je, nesrećnim sticajem okolnosti, eskalirao pa zahvatio između 400 i 500 ljudi okupljenih na pijaci.

Beogradski dnevni list Vreme, u vlasništvu tadašnjeg premijera Milana Stojadinovića, prenosi da su muktar Jusuf Karalić iz Trnjana i Lazar Lukić iz Lomovite bili u svađi zbog duga od 300 dinara. Za Karalića, oca šestoro djece, s jedne strane se kaže da je bio naprasit, dok ga poznanici opisuju kao „neobično dobrog čovjeka“.

ROBIJAŠ I ŽRTVA

Lukić je ošamario Karalića, a ovaj je potegao revolver i pucao. List navodi da je u sukob upetljan i Stojan Radonjić iz Đorđa Polja – „skitnica i robijaš, pušten na uslovnu slobodu, koji je uživao da zavađa ljude“. Radonjić je, piše Vreme, četiri mjeseca ranije „udario šamarom jednu staru muslimanku bez ikakvog povoda“ nakon čega mu je Karalić zaprijetio pa „od tada datira mržnja između njih“. Zanimljivo je da Politika, najčitaniji list tog doba, Radonjića predstavlja kao žrtvu ranjenu u sukobu dok ga banjalučke Vrbaske novine uopšte ne spominju. Mještani Kozarca, piše Vreme, za “raspirivanje mržnje” optužuju i “učitelja Labuda” koji je nakon sukoba pobjegao iz mjesta.

„To je bilo dovoljno da se seljaci, koji su bili već pomalo pri piću, razjare pa je na sajmištu među 400-500 seljaka nastala strahovita panika. Stvorila su se dva tabora: prijatelji Jusufa Karalića s jedne strane i prijatelji Lazara Lukića s druge strane. U toj panici počela je tuča pa su stupili u akciju revolveri, puške dvocevke, kolja, noževi, kamenje i cigle. Udarali su jedni druge i nisu znali ko koga udara“, objavilo je Vreme.

Iako su vlasti čitav slučaj nazivale tek tučom, izvještaji sa lica mjesta zvuče kao da stižu sa ratišta. Tako Politika piše da se radilo o “pravoj ratnoj operaciji” u kojoj su se sukobljeni „razvili u strelce“ i „borili do istrebljenja“. Dnevnik Vreme ovako opisuje nastavak sukoba: “Bežeći pred jednom grupom seljaka, prijatelja Lazara Lukića, Karalić je utrčao u kuću i kovačnicu Saliha Velića koja se nalazi 200 metara od sajmišta. S njim je bilo još oko desetak njegovih prijatelja. Utrčali su u kovačnicu i zatvorili se, a protivnici su otpočeli vatrenim oružjem paljbu i ispalili nekoliko metaka u kuću. Tada se razvila prava bitka…Prijatelji Lukićevi navalili su na kuću Velića i potpuno je demolirali. Uhvatili su Karalića i dovukli do dvorišta železničke stanice gde su ga nemilosrdno ciglama i sekirama iskasapili”.

VRBASKE NOVINE, 14. i 16. januar 1938.

Pero Miletić, jedan od učesnika u sukobu, iz bolničke postelje u Banja Luci, prepričao je izvještaču Politike kako je sve izgledalo: „Kad se pucanj čuo, neko je povikao: Ne dajte se braćo, zar da nas pokolju! Nastala je gužva…Jedna grupa u kojoj je bilo 80-100 seljaka sakupila se u gomilu, povadili su noževe, revolvere, a našli su odnekud i lovačke puške. Kad mi viđesmo šta će da bude, skupismo se i mi u jednu grupu. Bilo nas je, da kažeš, oko dvije stotine…Kad oni iz druge grupe počeše da tuku naše, mi povadismo kolje iz okolnih ograda, pa neko sa kocem, neko sa štapom, a neki bogami i sa revolverima i lovačkim puškama navalismo na njih…Druge grupe borile su se po okolnim njivama i šumarcima oko železničke stanice. Tukli smo se puna tri sata…“

VREME, 15. januar 1938.

Sukob na pijaci i oko željezničke stanice započeo je oko 10 časova i u prvi mah pokušali su da ga spriječe lokalni zvaničnik Đura Janić, opštinski stražari i mjesni sveštenik Sima Kantar, ali su svi njihovi napori ostali bez uspjeha. Iz Omarske su hitno upućeni telegrami komandi žandarmerije u Banja Luci, Banskoj upravi i sreskom načelstvu u Prijedoru. Pomoć je stigla tek tri i po sata kasnije. Po iskazima očevidaca, “snijeg oko pijace i željezničke stanice bio je crven od krvi”.

POZDERAC OBILAZI SELA

Žandarmi su na poprištu sukoba pronašli četiri mrtva tijela. To su bili već spomenuti Jusuf Karalić iz Trnjana, Meho Sivac i Husein Bećić iz Hrnića i Ibrahim Kožić iz Kevljana. Oko 15 časova, posebnim vozom teže ranjeni su prebačeni u banjalučku bolnicu. Na putu do Banja Luke izdahnuo je Rasim Hodžić, a dan kasnije u bolnici je preminuo Aleksa Grahovac. U banjalučku Državnu bolnicu prebačeno je 20 ranjenih dok je više od pedeset lakše povrijeđenih „pobjeglo kućama kako bi izbjegli saslušanja i istragu“. U najtežem stanju bili su ranjenici Lazar Lukić i Suljo Memedović i ljekari su sumnjali u njihovo ozdravljenje. Pojačane žandarmerijske snage patrolirale su čitavim područjem i dan kasnije “stanje na terenu bilo je mirno”.

Čim je primio vijesti o krvoproliću, u Prijedor je iz Beograda hitno doputovao Nurija Pozderac, tadašnji narodni poslanik i sekretar Narodne skupštine. Ministar saobraćaja Mehmed Spaho u Omarsku je uputio svog sekretara Hasana Džankića. Pozderac i Džankić, javili su mediji, “obišli su sav teren oko Omarske i Kozarca, mireći narod i interesujući se za razloge krvoprolića”.

“Pozderac je posetio sva muslimanska sela iz kojih su seljaci učestvovali u sukobu, kao i porodice umrlih i ranjenih. Gde god je došao preporučivao je strpljivost i popuštanje, objašnjavajući narodu potrebu sloge. Narod je sa mirnim razumevanjem primio savete poslanika Pozderca pa će ovaj događaj ostati bez hrđavih posledica za slogu pravoslavnih i muslimana”, objavile su Vrbaske novine.

NURIJA POZDERAC

Pozderac je obišao i pravoslavna sela u kojima se sastao sa uglednim domaćinima, preporučujući im isto što i muslimanskim seljacima. „I pravoslavni su primili sa velikim zadovoljstvom prijateljske i bratske savete, žaleći i sami što je do ovog događaja uopšte došlo“, prenijela je štampa. Po riječima Pozderca, do sukoba nije došlo zbog političkih ili vjerskih razloga. “Na licu mjesta uvjerili smo se da dosadašnja ljubav i saradnja između pravoslavnih i muslimana nije nestala. Nažalost, bilo je i političkih ljudi koji su svojim držanjem pokušali da ovaj događaj iskoriste u političke svrhe, ali im to neće uspjeti“, naglasio je Pozderac.

Rođaci i prijatelji poginulih posjetili su sreskog načelnika u Prijedoru Kostu Uroševića i zatražili od njega da ubice budu što prije pronađene. „Vjerujemo u vlast i pravdu ove zemlje, da će se zločincima dosuditi zaslužena kazna i zato budite uvjereni da mi odustajemo od svake lične osvete prema neprijateljima“, saopštila je rodbina poginulih. Nurija Pozderac se potom uputio u banjalučku bolnicu gdje je obišao ranjenike, a potom se vratio u Beograd pa je “na nadležnom mjestu podnio izvještaj o svojim utiscima”. Sa njegovim povratkom u glavni grad, priča o sukobu u Omarskoj nestala je sa stranica dnevnih listova.

O. RADULOVIĆ