Srednjovjekovni Bosanci

Bosanci su brzo učili. U rudarstvu su vremenom zamijenili njemačke rudare Sase i s njihovom pomoću, stručno usavršeni, postali čuveni daleko van granica bosanske države. Poznato je da je kralj Alfons od Aragonije i Napulja, u nekoliko mahova, tokom 1452. godine, nastojao da dođe do bosanskih rudara, upućujući čak i direktne molbe hercegu Stefanu Vukčiću – Kosači i bosanskom kralju. Tri godine kasnije, vojvoda od Ferare čini iste pokušaje preko Dubrovačke Republike. Iz osmanskih izvora se doznaje da su rudari iz Olova bili vrsni stručnjaci i da su doprinosili pronalaženju ruda i na drugim stranama.

Od Dubrovčana su Bosanci usvojili sistem trgovine poznat u Republici, tj. poznavali su sve savremene oblike trgovine koji karakterišu primitivni kapitalizam (mjenice, trgovačka društva, prokure), kao i savršeniju zanatsku tehniku. Izvori bilježe trideset i četiri vrste zanata kojima se bave bosanske i dubrovačke zanatlije. Dubrovnik je srednjovjekovnoj Bosni bio sve i svja, prozor u svijet, Petrograd.

Domaći svijet se ne ograničava samo na lokalnu trgovinu, već trguje, prevashodno vještiji i hrabriji pojedinci, čak preko mora do Venecije ili nekih drugih italijanskih gradova. Kako je trgovina srebrom bila isključivo u rukama Dubrovčana, olovo je imalo prvorazredan značaj za domaće trgovce. Bosanci trguju i ostalim proizvodima svoje privrede: voskom, kožama i konjima. Vremenom se u pojedinim familijama stvorila trgovačka tradicija, pa se ovom djelatnošću bavi više članova iste porodice, a raznih generacija.

Bosanski trgovci u 15. stoljeću s punim pravom nose naziv mercator, koji ponekad stoji uz njihovo ime u dubrovačkim vrelima. To su, naravno, bili ljudi koji su po obimu poslova i poslovnim običajima potpuno odgovarali dubrovačkom pojmu trgovca. Kod njih, u prvoj polovini XV stoljeća ima dosta srebrenog posuđa, nakita, ali i sirovog srebra u privatnom vlasništvu.

Bosanski grad je, kao i onovremeni evropski gradovi, u centru imao trg kao središte poslovnog i javnog života, okružen radnjama i kućama trgovaca i zanatlija. Gradska naselja su zadobila, počev od saskih prava, neke elemente samouprave. I crkva je bila smještena u središtu naselja. Postojala su i svratišta za putnike, gostionice, carinarnice i leprozoriji kao skloništa za gubavce pri franjevačkim samostanima. Stambene zgrade su bile većinom od drveta, a crkve od kamena.

Vrlo je vjerovatno da su Fojnica, Kreševo, Visoko, Zvornik, Foča, možda čak i Goražde, brojali preko 2.000 stanovnika. U Srebrenici je bilo oko 700 kuća, odnosno 3.500 stanovnika. Komparacije radi, Novo Brdo, najveći rudnik Balkana, u vrijeme svog najvećeg napretka, brojalo je oko 10.000 stanovnika.

U bosanskom srednjovjekovnom gradu materijalni život je bio izraženiji nego duhovni. Želja za luksuzom se počela ogledati u boljem načinu odijevanja, upotrebi od srebra izrađenog posuđa, nakita itd. Sve je to omogućavao nagomilani novac domaćeg i stranog porijekla. A on se na tlu Bosne u srebru kuje počev od bana Stjepana II Kotromanića, istina sa dužim prekidima, nakon smrti kralja Tvrtka I 1391. godine, sve do pada bosanske države. U Bosni je, inače, svaki novac bio u slobodnom opticaju. U svojim poveljama Mlečanima, bosanski vladari, u nekoliko navrata, ističu da će mletački novac, kao i Dubrovačke Republike, kolati slobodno po kraljevstvu bosanskom.

Što se duhovnog života tiče, počela se širiti pismenost i veći nivo zabave sa muzičarima i glumcima. Pored ostalih umjetnosti i muzička je, paralelno i u svjetovnom i u duhovnom vidu, ispunjavala život srednjovjekovne Bosne. Muzičari nisu zabavljali samo vlastelu. Oni se sreću i u bosanskim gradovima 15. stoljeća, gdje se rađalo jedno novo, građansko društvo od stranaca Dubrovčana i Nijemaca – Sasa, te domaćih ljudi. Obogaćeno kroz rudarstvo, trgovinu i zanatstvo, građanstvo je osjećalo potrebu za razvijenijim oblikom zabave nego dotadašnjim: lov, mejdani i gozbe.

Boris NILEVIĆ, O srednjovjekovnom bosanskom građaninu