Između vatre i oluje

Prvo veliko dubrovačko poslanstvo koje udari do turskog sultana, krene s Ploča godine 1430. i nađe Murata II u Plovdivu. Dubrovački poklisari, kako ih kaže povelja, Piero Lukarević i Corci de Goci, donesoše sultanu bogate darove, pa dobiše od njega povelju, izdatu 6. decembra 1430. Tu se dopušta da Dubrovčani mogu slobodno trgovati po svoj turskoj carevini i da im niko ne smije nanijeti bilo koju silu.

Kod prvog prelaznog zaposjednuća Srbije Dubrovčani odluče (1442) da se obvežu Turčinu, za slobodnu trgovinu, na plaćanje godišnjeg dara u srebrnini i to u vrijednosti od hiljadu dukata. Kad je Srbija bila pretvorena u turski pašaluk (1459) ostadoše Dubrovčani trajno turski haračari. Kad je malo kašnje pala Bosna, pa Hercegovina, haračarski odnosi republike prema Visokoj Porti učiniše da Dubrovnik nije pretrpio bilo koju vrstu navale od strane Turaka.

Šta više, od rata sa hercegom Stjepanom Vukčićem (1451-1454) sve do zaposjednuća Dubrovnika od vojnika Napoleona I (1806) dubrovački bedemi ne vidješe neprijateljske osvajače. Sveti Vlaho mirno je stražario nad dubrovačkom oazom tropske vegetacije, kulture i osebujne postojane evolucije.

Odlučan korak koji učini Dubrovnik, pa sablazan koju to izvede u kršćanskom svijetu, teško je dan danas tačno shvatiti i pogibao odmjeriti u koju se Dubrovnik bacaše. Zamjeriti se svome zaštitnom gospodaru ugarsko-hrvatskome, zamjeriti se rimskom papi, svom braniču, zamjeriti se ostalome kršćanstvu koje ga je moglo udariti anatemom i protjerati iz kršćanske zajednice, kako se vidi, bila je stvar preteške prirode.

S druge strane, prodiru Turci kao u letu. Ruše carstva i kraljevstva. Dubrovnik se je nalazio između vatre i oluje, pa ako mu prva ne zahvati krov, zanijet će ga druga. Ali u Dubrovniku bijaše, veli Lujo Vojnović, toliko političke zrelosti, toliko za ono doba čudnoga determinizma, da je izbjegao ne samo oluji nego i vatri. Prvoj vještim manevriranjem, što ga izvede upućeni kapetan, a drugoj zgodnim gašenjem po krajevima. Rečeno gašenje sastojalo se u tome da su Dubrovčani znali prikazati svoje druženje sa Osmanlijama, sad jednome, sad drugome evropskom dvoru, kao stvar čisto trgovačke prirode.

Dubrovnik ne može da živi bez Balkana, bez svog zaleđa. Dubrovnik nije doista mogao biti ni bez zapada, jer je od tamo crpio svoju jaku, žilavu, državnu organizaciju, kulturu i vjeru. Ali su se rečene tekovine mogle saliti u velik, osebujan i čvrst organizam, kad im se priključi istočno bogatstvo, slovenska krv, trgovačka i obrtna sila Balkana.

Rimske pape, ako i nijesu mogli da pohvale rečene veze republike s osmanlijskim carstvom, nijesu ih ipak korjenito kudili, uvjereni da stvar kršćanstva ne trpi od tih veza sa Turcima. Oni su to tolerirali. Dubrovčani nijesu više ni tražili. Sigurni od Osmanlija i rimskih papa, oni će se lako boriti proti mletačkom lavu. Turke su mirili novcem, a pape svojom privrženošću katoličanstvu i rimskoj stolici, što je gdjekad išlo čak do ekstrema. Zato su ih pape i cijenili, pa su im znali sve oprostiti. Pokazali su se i riječima i djelima kao veliki zaštitnici ove republike. Uopće, da nije bilo papa, bio bi Dubrovnik pao žrtvom pohlepe mletačke republike, a sigurno za prve (1538) ili druge (1570) Svete Lige.

Božo CVJETKOVIĆ, Dubrovačka diplomacija (1923)