Tajno monaštvo

Tajno monaštvo pojavilo se u Rusiji u vrijeme progona crkve u 20. vijeku. Nakon tajnog postriga, monah ili monahinja ostajali bi da žive u svijetu, nosili običnu odjeću, često radili u svjetovnim ustanovama, ali bi se pritom strogo pridržavali svih monaških zavjeta. „Za postrig i novo monaško ime mogao je da zna samo duhovnik. Čak i kad su se pričešćivali u nekoj crkvi, ti podvižnici su govorili svoje svjetovno ime“, piše u knjizi „Nesveti a sveti“ arhimandrit Tihon Ševkunov.

Sistem tajnog monaštva razvio se širom Rusije krajem dvadesetih godina prošlog vijeka, nakon što su sovjetske vlasti započele nemilosrdnu kampanju protiv vjerskih službenika i institucija. Prije revolucije 1917, na tlu Rusije bilo je više od 50 hiljada aktivnih crkava i nešto više od hiljadu manastira. Sedamdeset godina kasnije, kada je Mihail Gorbačov započeo proces perestrojke, u čitavoj Rusiji bilo je tek 15 manastira. Crkve i manastiri decenijama su ili rušeni ili pretvarani u škole, skladišta, vatrogasne stanice i zatvore. Jedini manastir koji ni u vrijeme najžešćeg progona nije zatvaran jeste Pskovsko-pečerski, osnovan 1473. godine.

Broj tajnih monaha i monahinja do današnjeg dana nije tačno utvrđen. Od raspada Sovjetskog Saveza objavljen je veliki broj memoara koji svjedoče o životu ovih ljudi u strogoj tajnosti. Širom Rusije postojali su takozvani “kućni manastiri”, domaćinstva u kojima je živjelo četvoro ili petoro monaha ili monahinja. Oni su pismima komunicirali sa duhovnicima koji su takođe živjeli u ilegali, a dešavalo se da odgovore i uputstva čekaju godinama ili da ih nikada i ne dobiju.

Radni vijek bi provodili kao učitelji, ljekari ili zanatlije, a duhovni poziv skrivali su i od prijatelja i od rodbine. Tajni monah, piše Ševkunov u knjizi koja je nakon Biblije najprodavanija u Rusiji, bio je, primjera radi i znameniti filozof i akademik Aleksej Fjodorovič Losjev. On se tajno zamonašio u ljeto 1929. i monaških zavjeta se pridržavao sve do smrti 1988. godine. Losjev je 1930. godine, poslije 17 mjeseci provedenih u zatvoru zbog kritike komunizma, osuđen na deset godina prisilnog rada. Nakon dvije godine boravka u gulagu, presuda je ipak poništena. Ostalo je zabilježeno da je čuveni pisac Maksim Gorki u decembru 1931. godine na stranicama lista Pravda izrazio žaljenje što je Losjev i dalje živ i što “zagađuje sovjetski vazduh”.

ALEKSEJ LOSJEV

“Losjev je na monašenju dobio ime Andronik. Na svim fotografijama akademik ima naočari s velikom dioptrijom i neobičnu crnu kapu. Takve naočari nosio je zato što je skoro potpuno izgubio vid tokom godina provedenih u logoru na Belomorsko-baltičkom kanalu”, piše Ševkunov.

Što se pak tiče neobične crne kape, svi su mislili da je nosi zato što se plaši prehlade, a to je u stvari bila monaška kapa, jedino što je monah Andronik uvijek nosio od sve monaške odežde. Za tajni život ovog filozofa ruska javnost saznala je tek pet godina nakon što je Losjev preminuo. Danas se smatra jednim od najznačajnijih ruskih mislilaca 20. vijeka.

Nakon popuštanja ideološke stege i političkih promjena u Rusiji, tajno monašenje počelo je da gubi svoj smisao pa je, veli Ševkunov, došla do izražaja „ona poznata zakonitost po kojoj se istorija ponavlja prvo kao tragedija, a zatim kao farsa“. U crkvenim krugovima kolaju priče o tome kako se na liturgiji, recimo, neka žena sva u crnom energično probija kroz masu smjernih parohijana da bi se prva pričestila i kako prije pričešća glasno izgovara svoje ime: „Tajna monahinja Lukerija!“