Ljubomir Simović (Užice, 1935) dramski je pisac, pjesnik, romansijer, prevodilac i redovni član SANU. Napisao je četiri drame (Čudo u Šarganu, Hasanaginica, Putujuće pozorište Šopalović i Boj na Kosovu), nekoliko knjiga poezije i brojne eseje i besjede. Dobitnik je niza književnih i pozorišnih nagrada, među kojima su i Sterijina, Zmajeva, Nagrada Dositej Obradović za životno djelo i Zlatni prsten Despota Stefana Lazarevića.
Gospodara voda, vodenica i stada, skela, mostova, žitnica i ljudi, gledam ga kako vlada, kako seva i grmi, kako sudi, sedeći za trpezom pod hrastom koji će ga nadživeti. I gledam kako taj hrast, otac oluje, šumni bog, bog kome sunce izgreva iz krune, osviće u nekom zimskom jutru, kao naramak drva kraj furune. I čujem kako na furuni zuji čajnik, miris lipe se u snegu oseća, i vidim kako skočanjene ruke lončetom čaja greje drvoseča, čiji sin izlazi u proletnji dan, vedar, plavičast, kapu i kaput baca na hrastov panj, kopa jamu i sadi novi hrast.
