Ljubomir Simović (Užice, 1935) dramski je pisac, pjesnik, romansijer, prevodilac i redovni član SANU. Napisao je četiri drame (Čudo u Šarganu, Hasanaginica, Putujuće pozorište Šopalović i Boj na Kosovu), nekoliko knjiga poezije i brojne eseje i besjede. Dobitnik je niza književnih i pozorišnih nagrada, među kojima su i Sterijina, Zmajeva, Nagrada Dositej Obradović za životno djelo i Zlatni prsten Despota Stefana Lazarevića.

Gospodara voda, vodenica i stada,
skela, mostova, žitnica i ljudi,
gledam ga kako vlada, 
kako seva i grmi, kako sudi,
sedeći za trpezom pod hrastom
koji će ga nadživeti.

I gledam kako taj hrast,
otac oluje, šumni bog,
bog kome sunce izgreva iz krune,
osviće u nekom zimskom jutru,
kao naramak drva kraj furune.

I čujem kako na furuni zuji čajnik,
miris lipe se u snegu oseća,
i vidim kako skočanjene ruke
lončetom čaja greje drvoseča,
čiji sin izlazi u proletnji dan,
vedar, plavičast,
kapu i kaput baca na hrastov panj,
kopa jamu i sadi novi hrast.