Jereza u dubičkom srezu

Jugoslovenska radikalna zajednica (JRZ), poznata i kao Jereza, osnovana je 1935. godine. Na čelu ove političke stranke do 1939. bio je Milan Stojadinović, ekonomista, ministar finansija u tri navrata, šef diplomatije i premijer. JRZ je okupila pripadnike bivše Stojadinovićeve Jugoslovenske narodne stranke, Slovenske ljudske stranke Antona Korošeca i Jugoslovenske muslimanske organizacije koju je predvodio Mehmed Spaho. Stranka se zalagala za „jedinstvo države i naroda, monarhiju i dinastiju Karađorđević“ i smatrana je partijom „izrazito desne orijentacije“, uz jasnu Stojadinovićevu naklonost ka Berlinu. Ovaj politički projekat nije bio dugog vijeka (već nakon četiri godine započela je tiha likvidacija JRZ-a) ali je u periodu 1935-1939 Jereza bila vodeća politička snaga, izrazito aktivna i u tadašnjoj Vrbaskoj banovini i u dubičkom srezu.

Stojadinović je na čelo jugoslovenske vlade stigao nakon famoznih Petomajskih izbora 1935. U Dubici je tada, za razliku od susjednih srezova, pobjedu odnijela Udružena opozicija, lista koju je predvodio Vlatko Maček, lider HSS-a. Otud je dubički kraj ostao bez državnih ulaganja i pomoći pa je u štampi nazivan „zaboravljenim srezom“.

JRZ će zato pred parlamentarne izbore u decembru 1938. dubičke glasače pokušati da pridobije (ispostaviće se bezuspješno) brojnim obećanjima i početkom izgradnje bolnice. Zanimljivo je da je do gradnje bolnice u Dubici došlo tako što je ban Bogoljub Kujundžić smanjivao troškove pri izgradnji devet drugih bolnica na tlu banovine pa je „od ušteda odlučio da izgradi i desetu“. Inače, za vlade Milana Stojadinovića (1935-1939) u Jugoslaviji je podignuto ukupno 111 novih fabrika, a na javnim radovima uposleno je oko 150 hiljada ljudi.

Podnoseći izvještaj o radu 1938. godine, Stojadinović je saopštio da je na tlu Vrbaske banovine sagrađeno (ili su radovi bili pri kraju): deset velikih betonskih mostova, deset banovinskih bolnica (uključujući i onu u Dubici) i jedna državna, 43 osnovne škole, gimnazija u Bihaću i 45 novih puteva, a u samoj Banja Luci most na Vrbasu, zgrada Državne hipotekarne banke, Sirotinjski dom…

PETAR II KARAĐORĐEVIĆ I MILAN STOJADINOVIĆ

Predsjednik sreskog odbora JRZ-a u Dubici bio je Svetozar Zakić koji je u proljeće 1938. krenuo u pravu ofanzivu na dubičkom području, održavajući zborove i osnivajući mjesne odbore. Tako je u Drakseniću 27. marta održana skupština Jereze za Donju Gradinu, Draksenić, Gunjevce i Klekovce. Za prve ljude mjesnog odbora izabrani su težaci Milan Vukić i Savo Vlainić. „Skupština je završena klicanjem njegovom veličanstvu kralju i kraljici, knezu namesniku Pavlu i našem vođi Stojadinoviću“, stoji u izvještaju sa skupa. Pristalice JRZ-a iz Demirovca i Međeđe (njih oko dvije stotine) okupili su se 3. aprila, a Zakić im je, u kratkim crtama, pojasnio „kako stvari stoje“.

„Udružena opozicija, srpski dio, sve sluša i potpisuje šta Maček hoće, samo da na bilo koji način dođu do vlasti. Mačekovo društvo obećavalo je Hrvatima republiku i samostalnu Hrvatsku, a sad od toga nema ništa, pa su u ćorsokaku…Naš srez je prošle godine prvi put dobio obilatu pomoć (oko dva miliona dinara), kopanje Moštanice, pravljenje novih puteva, podizanje bolnice…sve je to posljedica nesebične i pametne politike Milana Stojadinovića“, naglasio je Zakić.

Sedam dana kasnije, održane su dvije nove skupštine, jedna u samom gradu na kojoj je izabrano 30 odbornika, a druga u Vranovcu. Na čelo odbora za Johovu, Tuključane, Suvaju, Komlenac i Vrioce postavljeni su težaci Ante Milinović i Đuro Ručnov. Opaženo je, stoji u izvještaju, da su mnogi mještani Dubice “razočarani Udruženom opozicijom jer neozbiljno o krupnim stvarima misle i govore”. Do kraja aprila, Zakić je formirao još tri mjesna odbora: u Vojskovi (predsjednik Đorđe Reljanović), Kadinom Jelovcu (prvi čovjek Đuro Drvenica) i Gornjoselcima na čijem čelu je bio Ilija Zlojutro. Zakić se tom prilikom posebno osvrnuo na spoljnu politiku. “Je li bolje sa Italijom i Njemačkom biti neprijatelj i očekivati s njima rat ili je bolje sa njima komšijski živjeti i vršiti izmjenu naših dobara”, pitao je Zakić na šta su okupljeni odgovorili da je bolje ovo drugo. On je naglasio da izabrani narodni poslanici moraju u skupštini da traže “makar ponešto što bi od koristi bilo za ovaj zaboravljeni srez”.

“Država je braćo kao i majka: ako dijete plače – dobije sise. Ako ćuti, majka računa da je dijete sito”, poručio je Zakić pa pozvao okupljene da imaju to na umu kad dođe vrijeme za glasanje.

U uslovima složenih srpsko-hrvatskih odnosa i ozbiljnog britanskog pritiska na Beograd da se “odmakne” od Italije i Njemačke, premijer Milan Stojadinović – uvjeren u svoju pobjedu – predložio je da parlamentarni izbori umjesto u aprilu 1939. budu održani 11. decembra 1938. Tokom intenzivne kampanje, mediji pod kontrolom vlade najavljivali su ubjedljiv trijumf Stojadinovića u čitavoj Vrbaskoj banovini, najavljujući nova ulaganja i razvoj (za nove škole u banovini te godine izdvojeno je 5 miliona dinara). Sam premijer bio je siguran da će ga podržati dva miliona jugoslovenskih birača.

PREDIZBORNI PLAKAT JRZ-a U KAMPANJI 1938.

Kada su glasovi prebrojani, ispostavilo se da je JRZ zaista i odnijela pobjedu, ali ne tako ubjedljivu. Stojadinovićeva lista osvojila je milion i 640 hiljada glasova, 300 hiljada više od Mačekove liste, ali joj je po tadašnjem izbornom zakonu pripalo čak 306 poslaničkih mjesta (opozicija je dobila svega 67 mandata).

U Dubici, međutim, vladajuća stranka ponovo nije uspjela da pridobije birače. Mačekovu listu “Blok narodne sloge” i Branka Čubrilovića podržalo je 3.894 mještana, a za Zakića i JRZ glasalo je njih 2.239. Treća lista, ona Dimitrija Ljotića, osvojila je tek 211 glasova. Stojadinovića su većinski podržali građani Banja Luke i Gradiške, ali ne i Prijedora.

Nakon tajnog dogovora sa italijanskim ministrom Ćanom o podjeli Jugoslavije, Stojadinović je smijenjen na inicijativu Londona, a mjesto premijera zauzeo je Dragiša Cvetković koji će u avgustu 1939. postići “istorijski sporazum” sa Mačekom o uspostavi Banovine Hrvatske. Iako nikada nije zvanično ukinuta, JRZ je praktično prestala da postoji formiranjem vlade Cvetković-Maček.

Sam Stojadinović je 1940. osnovao Srpsku radikalnu stranku, a sporazum Cvetkovića i Mačeka proglasio “državnim udarom”. Stojadinović je u proljeće iste godine interniran, a potom predat Englezima koji su ga prebacili na daleki Mauricijus, gdje je i ostao do kraja Drugog svjetskog rata. Od 1948. živio je u Argentini, gdje je 1954. godine sa odbjeglim ustaškim poglavnikom Antom Pavelićem potpisao “sporazum” o podjeli Jugoslavije na tri države: Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju. Preminuo je u Buenos Ajresu 1961. godine. Zanimljivo je da su njegovi memoari pod naslovom Ni rat ni pakt, u integralnoj verziji, objavljeni u Jugoslaviji već 1970. godine.

O. RADULOVIĆ