Priča o starom hrastu

Bio je najstariji u Bosni i Hercegovini. Sve je vidio i upamtio. I bosansku vlastelu i kraljeve, i Osmanlije i svjetske ratove. Kada je 1954. stavljen pod zaštitu zakona, procijenjeno je da je prevalio hiljadu godina. „Premda hrastovi mogu da dožive do hiljadu godina, u izuzetnim slučajevima i više, ovo je jedinstven slučaj hiljadugodišnjeg stabla u BiH“, pisala je Vera Brežančić u časopisu Naše starine, godišnjaku Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH, sad već davne 1965. godine. Drevni Carski hrast nalazio se u selu Rankovići kod Novog Travnika, bio je visok 17 metara, a „eliptični opseg“ stabla iznosio je čak 22 metra.

Prema zapisima Karla Malija, još 1900. godine hrast je imao četiri velike, snažne grane koje su stvarale razgranatu krošnju. Na deblu je tada postojala šupljina u visini od četiri metra u koju su se u ljeto 1887. godine, tokom vojne vježbe, smjestila ni manje ni više nego 64 austrijska vojnika, bez ratne spreme.

Sredinom prošlog vijeka, hrast je bio u lošem stanju. Stručnjaci i konzervatori zapisali su da se na stablu stvaraju brojne šupljine ispunjene truležom, uz mnoštvo suvih grana. No, od momenta stavljanja pod zaštitu zakona pa do prvih radova na spasavanju starog hrasta prošle su godine. Razlog je i danas dobro poznat: „nedostatak finansijskih sredstava“. Konačno, 1959. godine započelo je spašavanje starca iz Rankovića.

CARSKI HRAST: STANJE PRIJE KONZERVACIJE

„Izvršeno je čišćenje truleži iz svih šupljina…U unutrašnjosti debla nađeni su tragovi vatre, drvo je na više mjesta pocrnjelo i nagorjelo, što nije čudo jer su se djeca za vrijeme nevremena sklanjala u ovu šupljinu i ložila vatru…Rad je bio dosta težak, trebalo je sa velike površine skinuti i očistiti trulež do zdrave supstance drveta i izvršiti premazivanje bitumenom koji je trebalo da prodre i u najsitnije pukotine i otvore“, pisala je Vera Brežančić.

Tri godine kasnije, glavna grana koja je rasla gotovo vodoravno, zaprijetila je da preturi stablo. Otud je poduprta stubom ugrađenim u betonsko postolje i hrast je nastavio da živi. A onda mu je 1980. godine neki nemarni bagerista, radeći nekakav neodložan posao (uzalud zaštita zakona), sasjekao žile i prekinuo vezu sa obližnjim izvorom. Stari hrast umirao je punih sedam godina. Potpuno se osušio 1987. godine i takav dočekao i posljednji bosanski rat. Srušio se 1998, uz snažan tresak. Ostaci ovog najstarijeg bosanskog stabla čuvaju se danas u muzeju i botaničkom vrtu u selu Rankovići.