Sve je savršeno, osim čovjeka

Photo by Pixabay on Pexels.com

Davno je to bilo, ima valjda skoro četrdeset godina, hodio sam sa ocem Antimom po svoj Rusiji, kupeći priloge za manastir. Zanoćismo jednom na velikoj plovnoj rijeci, na obali, sa ribarima. Sa nama sjede i jedan mladić, lijepog lica, seljak – naizgled mu bješe osamnaest godina. Noć sjajna, tiha, topla, julska…

Rijeka široka, para se s nje diže, hladi nas. Katkad tek lako pljusne neka ribica, a ptičice se ućutale, sve je tiho, divotno – sve se Bogu moli. Ne spavamo samo nas dvojica, taj mladić i ja. Upustismo se u razgovor o ljepoti Božjeg svijeta i o velikoj njegovoj tajni.

Svaka travka, svaka bubica, mrav, pčela zlatna, svi oni, za divno čudo, znaju svoj put, makar i nemaju um – tajnu Božju svjedoče, neprestano je sami izvršavaju. Vidim, planulo srce milog mladića.

Priča mi da voli šumu, šumske ptičice, bio je lovac ptica, svaki je njihov zvižduk znao, domamiti je svaku znao. Ja, veli, ništa bolje ne znam nego kako je u šumi. I sve je dobro. Pravo veliš, odgovaram mu, sve je dobro jer je sve istina. Pogledaj, rekoh mu, konja – životinja velika, najbliža čovjeku.

Ili vola koji za čovjeka radi i hrani ga – pogrbljeni i zamišljeni vo. Pogledaj lica njihova. Kakva krotkost, kakva odanost čovjeku koji ga često nemilosrdno tuče! Kakva nezlobivost, kakvo povjerenje i kakva ljepota u njegovom liku! Dirljivo je znati da oni nemaju nikakvog grijeha, jer je sve savršeno, sve je osim čovjeka bezgrešno i s njima je Hristos prije nego sa nama.

Fjodor DOSTOJEVSKI, Braća Karamazovi