Djeca u ustaškim logorima smrti (3)

Djeca koja su bila transportirana u koncentracione logore Stara Gradiška i Jasenovac, odmah su bila odvajana od majki. Odvajana su tek rođena djeca pa do 14 godina starosti. Veliki broj male djece bio je utrpan na tavane i u svinjce i držan bez hrane i vode, što je značilo sigurnu smrt. Prema podacima Spomen-područja Jasenovac, u jasenovačkim logorima umoreno je preko 20.000 djece do 14 godina starosti. U ubijanju djece osobito se istakao bivši fratar Majstorović-Filipović, koji je na suđenju priznao da ih je ubio na stotine.

Do početka Drugog svjetskog rata u Staroj Gradiški bila je smještena muška kaznionica i zavod za prisilni rad. Od zime 1941/1942. kaznionica i zavod pretvoreni su u dvije kaznionice, koje su postale podružnice jasenovačkog logora. Koncentracijski logor Stara Gradiška djelovao je od siječnja 1942. pa do 25. travnja 1945. godine. Na mjestu zapovjednika izmjenilo se više ustaških zločinaca počev od Ivana Rake pa zaključno s Jozom Stojčićem. Zgrada zavoda za prisilni rad nalazila se u zgradi zvanoj Kula, udaljenoj oko 200 metara od muškog logora. U 1942. godini služila je za zatvaranje srpskih seljaka, žena i djece iz sela Slavonije i Bosne. Iz Stare Gradiške je tokom ljeta 1942. godine u Njemačku na rad odvedeno najmanje 40.000 muškaraca i žena. Delegacija njemačke organizacije „TODT“ je, na osnovu sporazuma između Njemačke i NDH odvodila zatočenike na rad jer im je bila potrebna velika količina radnika.

Brojna veoma mala djeca, koja su bila odvojena od majki, umrla su. O ubijanju djece plinom ciklonom u Staroj Gradiški dao je iskaz glavni izvršilac, jedan od zapovjednika tog logora, ustaša Ante Vrban, na suđenju pred Vojnim sudom u Zagrebu.

Što ste radili s tom djecom? 
- Ta djeca su određivana za domove u Sisku, Zagrebu,  
Jaski i Feričancima. Slabu djecu ja sam otrovao. 
Kako ste ih otrovali? 
- U jednoj sobi, ja i Grubišić. 
Opišite nam kako je to bilo. 
- Odveli smo ih u jednu malu sobu. Nije bila velika 
ni 4 sa 4 metra. Onda sam bacio plin. 
Kakav? 
- Ciklon. 
Koliko je moglo biti te djece? 
- Djece je otrovano samo 63 (žagor u sudnici) 
Koliko su bila velika ta djeca, koliko stara? 
- Bilo ih je od 2-10, a možda i 12 godina.      

Umanjenjem broja umorene djece ustaša Ante Vrban je bezočno lagao. Broj djece otrovane plinom bio je kudikamo veći. Ukupno je 800 djece umoreno plinom, o čemu svjedoče nađeni dokumenti. (napomena: Vrban je 1945. pobjegao u Austriju, odakle se u ljeto 1947. vratio u Jugoslaviju kako bi organizovao takozvane “križarske grupe”. Uhvaćen je u julu iste godine i u avgustu 1948. osuđen na smrt.)

PO NALOGU VJEKOSLAVA LUBURIĆA, DJEČACI SA KOZARE OBUČENI SU U USTAŠKE UNIFORME

Neki politički zatvorenici u Staroj Gradiški imali su dozvolu da ih posjećuju rođaci, a ti su se vraćali u Zagreb užasnuti prizorima koje su vidjeli i strahotama o kojima su čuli…Kad se tako s raznih strana saznalo da u logoru ima djece, Diana Budisavljević se prva obratila profesoru Kamilu Bresleru, tadašnjem socijalnom radniku, savjetniku u odsjeku brige za obitelj i djecu u Ministarstvu udružbe. Djeca iz logora mogla su se izvući samo na legalan način pa je Diana Budisavljević isposlovala dozvolu da predstavnici Crvenog križa i Ministarstva udružbe uđu u logor i da smiju odvesti djecu.

Komisija za preuzimanje djece stigla je u logor početkom srpnja 1942. godine. Morali su dugo čekati da budu primljeni. Kad je Luburiću, koji je bio na čelu Ustaške nadzorne službe koja je vodila logore, pokazana dozvola o preuzimanju djece, počeo je prijetiti da će članove komisije zadržati u logoru, a osim toga da djece uopće nema u logoru. Prvi dan otišli su neobavljena posla, pa su se se vratili sutradan.

Obilazili su logor ne bi li pronašli djecu, jer im je Luburić rekao, ako pronađu djecu neka ih vode. Već su se pobojali da su djeca stradala. Pitali su za liječnika, a ustaša im je pokazao logoraša koji se šutke vukao po logoru. Bio je to dr. Klein iz Zagreba, koji je prišao članovima komisije i tiho rekao gdje se djeca nalaze. Kada su idućeg dana sestre Crvenog križa ponovo došle po djecu, dr. Kleina više nisu našle. Stanje u kojem su zatečena djeca bilo je neviđeno. U tzv. bolnici nalazilo se 850 djece do dvije godine starosti. Svu tu djecu opralo je, odjenulo i opremilo samo šesnaest žena. Tu su djecu sestre nosile u kamione da ih prevezu na vlak u Okučane.

DIANA BUDISAVLJEVIĆ

Dok su ih na rukama nosile, na suncu su djeca zatvarala svoje upale oči, otvarala krastava usta, željna zraka. Već prilikom prenosa do kamiona, na rukama sestara umrlo je 40 djece. Putovanje u vagonima za stoku nije bilo ugodno za iznemoglu djecu. Uz sve ostalo, vlak je neprestano zastajkivao. Na putovanju dugom 24 sata umrlo je 17- ero djece, a po dolasku u Zagreb još 40 je umrlo u samoj prihvatnoj stanici.

Svjedoci govore

Đuro Ivetić, rođen 1932. godine u selu Gornji Podgradci podno Kozare, u knjižici „Ranjeno djetinjstvo“ detaljno je opisao stradanje naroda i djece s područja Kozare i Podkozarja. Navodimo u glavnim crtama dio koji se odnosi na stradanje djece, onako kako ga je Đuro Ivetić opisao. Nakon njemačko ustaškog napada na Kozaru, ustaše su sve one, koje su uspjele uhvatiti, zatočile u logore. Đuro je, uz mnoge, dospio u logor Stara Gradiška. Bio je svjedok okrutnom oduzimanju djece od užasnutih majki, koje su se grčevito borile za svoje najmilije. Na sve strane čuo se plač i vriska, osobito najmanje djece. Ustaše su svu djecu zatvorile u skučene prostore u kojima su spavali na betonskom podu. Prije podjele hrane djecu su postrojavali, kao i kada su išli na molitvu ili na rad.

I muška i ženska djeca bila su ošišana do gole kože, a odjeća im je oduzeta radi raskuživanja. Nakon raskuživanja, više nisu bila u stanju pronaći svoju odjeću. Obukli su ih u tamno plava odjela. Dobili su brojeve na komadu kartona, koji im je bio obješen oko vrata. Tjerali su ih da stupaju i da uče katoličke molitve. Svaki koji bi pogriješio kod molitve, bio je oštro kažnjen.

Nisu imali pokrivača, a noću je katkada znalo biti i vrlo hladno, pa su mnoga djeca umrla i od hladnoće i bolesti. Djeca su se često budila uz svoje umrle drugove. Smrtnost se povećala po izbijanju tifusa. Glad i razne bolesti znatno su prorijedile njihovu grupu.

Uskoro je u logor stigla komisija i pregledala prostorije, nakon čega su prostori, u kojima su boravila djeca, ispražnjeni. Među djecom je zavladao strah zbog uvjerenja da će i oni biti ubijeni. Začudili su se kada su se pred njima otvorila vrata logora i kada su pred vratima ugledali autobus. Bili su odveženi na željezničku stanicu Okučani. Tek su u vlaku saznali da, na intervenciju Crvenog križa, putuju u Zagreb. Na željezničkoj stanici u Zagrebu građani su im dobacivali hranu, bombone i novac, što ih je toplo dirnulo. Bili su smješteni u Zavod za gluhonijeme.

U Zavodu je već bilo djece raznih uzrasta. Uvjeti smještaja su bili veoma dobri, osobito u usporedbi s onima iz Stare Gradiške. Spavali su na pravim željeznim krevetima, postavljenim na kat. Dobivali su čak pravi pšenični kruh, koji im je dijelio čovjek bez jedne ruke. Djeca su često uzimala po dva, tri komada kruha i skrivala u košulji, što je djelitelj kruha vidio, ali ih nije ni na koji način u tome sprječavao. Ivetić navodi da se par dana, nakon dolaska u Zavod za gluhonijeme razbolio pa je smješten u bolnicu…U ovoj bolnici bio je okružen velikom pažnjom. Dapače, za cijelo vrijeme boravka u bolnici bio je ljubimac cijele sobe, liječnika i medicinskih sestara, kao i bolesnika iz Hrvatskog zagorja.

Ivetić tvrdi da je na vlastiti zahtjev otpušten iz bolnice iako je liječnik htio da još izvjesno vrijeme ostane, kako bi se što bolje oporavio. Iz bolnice je bio premješten u omanju zgradu u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Spavao je na slami zajedno s još nekoliko dječaka. Nisu imali grijanja, pa je u prostorijama bilo dosta hladno. Hrana je bila loša. Cijeli tjedan su bili zaključani, osim nedeljom kada su ih odvodili na misu u katedralu. U toku zime su njega, i još nekoliko djece otpremili u Zelinu. Bili su smješteni u učionicu zelinske škole. Sljedećeg jutra došli su seljaci okolnih sela radi usvajanja pristigle djece. Njega je usvojio čovjek koji mu se već na prvi pogled svidio i kod koga je dočekao oslobođenje zemlje.

Ivan FUMIĆ, Djeca – žrtve ustaškog režima