Emina i Aleksa

Sa trinaestim od četrnaestoro Eminine djece, sinom Besimom i snahom Enisom, listam porodični album, predratne 1990. „Nažalost, nema fotografija iz majčine mladosti. Em nije bio adet žensku čeljadetu da se često fotografiše, em nije voljela, em je odnio rat. Ostala je samo ova jedna“, pokazuje mi Besim. Ta jedna nije original. Reprodukcija uljanog portreta. Portret je sačinio slikar Kesler po originalnom fotosu koji je nestao u plamenu Drugog rata. Naručio ga je her Griner, glavni gradski baštovan u vakat gradonačelnika Mujage Komadine. Her Griner bijaše vješt baštovan, a pažljiv suprug. Poklonio je platno supruzi, zaljubljenoj u pjesmu, za zlatan pir.

Ja sam se rodio mnogo poslije pjesme – govori Besim – ali mi je stariji brat, Alija, pričao kad se pjesma prvi put pomenula u kući. Otac se vratio s puta, po Bosni. Pa je pripovijedao kako je zanoćio, u hanu, u Bugojnu. Kako je tamo bila muzika. I kako je čuo sevdalinku. „Ime je tvoje“, obratio se majci, “a rekoše da je spjevao naš Mostarac, Aleksa Šantić. Ćusta mu pjesma“. Mati je odćutala, pozabavila se oko šporeta. Inače, oko pjesme nije voljela razgovarati. Samo jednom, kad sam se zamomčio, pa me raja zapitkivala kako se osjećam kao sin Lijepe Emine iz pjesme, pitah majku sjeća li se Alekse?

Govorila je: “Svi su u Mostaru znali ko je Aleksa Šantić. Sretala sam ga često, kad bih išla u mekteb, u školu, jal’ na česmu. Riječi razmijenili nikad nismo. Viđala bih ga izdaleka, skockan kao da je sad iz Beča došao. Najviše se cipela sjećam. Uvijek uglancane, sjaje, a po njima pale pantale, porezati bi se mogao kako su opeglane…Jednom sam čula kako neko pjeva u Ćorovića avliji. Pjevao je Kara majka sina Ahmeta uz violinu, tamburicu i šargiju. Pjevao je jedan glas, žalovito. Kasnije sam čula da mu je to bila najdraža pjesma, pa sad mislim kako je on pjevao. Zagledala ga u prolazu, sine, velim ti, nisam. Ali se pričalo da je bio lijep čovjek“.

EMINA SEFIĆ PO KESLERU

“Kad sam se udala i došla na Carinu, u ovu kuću, prolazio je ov’da; tu su im na broju četeres’ bile Gusle. Vazda je bio u muškom društvu, a govorilo se kako mu prijatelji odsvukud dolaze. Ima jedna priča, pričala mi kona s Luke, Almasa, rasle smo zajedno, nije od onih koja bi izmislila. Priča: kad se od Ćorovića trebao preseliti u Ćirića sokak, malo uniže od Lučkog mosta, prozori su gledali u avliju nekog od naših, znala sam i koga…Elenejse, vele da je Aleksa prije useljenja naredio zazidati prozore; ženska su djeca bila u komšiluku. Znao je šta je haram i to mu čaršija nikad nije zaboravila”. Eto, to mi je mati rekla tad i nikad više za života na tu temu riječi nije prozborila.

PROČITAJTE I OVO:

Najljepše stablo u ljudskoj šumi

A ja moram dodati još jednu. Kako me ona raja stalno zapitkivala o pjesmi, jednog dana odem pravo na vrata Ćorovića kuće. Persa, sestra Aleksina, bila još živa, a Svetozar je umro od tuberkuloze odmah poslije onog rata. Pa joj je i kćer pokupila tuberkuloza, ostala je sama k’o ćuk, nesretnica. Otvori mi vrata, sva je u crnini. Kažem tako i tako, ja sam sin njihove bivše komšinice iz Sefića sokaka, i predstavim se. Obradova se. „A, ti si Eminin – veli – živ mi i zdrav bio. Samo izvoli!“…

U neko doba kažem što sam došao: volio bih vidjeti rukopis pjesme o majci, čuo sam da ona sve čuva. Čuvam, veli, sad ću ja. Ode, eto je nosi nekoliko kutija. Kutije su od cipela, kartonske. Spusti na sto. Vidim na onim kutijama piše: Svetina pisma, Aleksina pisma, slike, Aleksine sveske…Otvori, prebira, izvadi jednu svesku, lista. Sve je pisano crnim mastilom, dosta je križano, prepravljano. I nađe mi Eminu. Pa nađe i drugu. Obje su prepravljane. Uzmem, pa čitam, opet mi drago, ne pitaj.

ALEKSA ŠANTIĆ

A jedno pisamce Aleksino Svetozaru mi je više reklo kakav je čovjek taj Aleksa bio nego sve što je o njemu napisano i što će se još napisati. Ne želim da te uvrijedim, ali ja tako mislim. Nije ni pisamce, ceduljica od pola lista istrgnutog iz trgovačke knjige Šantića. Na poleđini je poruka. Bolestan je, pa moli Svetu da odnese 50 kruna nekoj muslimanskoj porodici u Donju Mahalu, vratiće on to Sveti čim se pridigne. „Udaju kćer, piše, a ti znaš koja je to sirotinja“. I još dodaje da ne govori ko je poslao.

E, vidiš, tu bi poruku trebalo danas povećati, pa oblijepiti čaršiju. Da se zna kakve je ljude ovaj naš Mostar rađao. Meni je ta poruka čitava knjiga.

Mišo MARIĆ, Mostarenje