Djeca u ustaškim logorima smrti (2)

Logor za djecu u Sisku djelovao je od 3. kolovoza 1942. do 8. siječnja 1943. godine. Upravitelj logora bio je dr. Antun Najžar. Logor je bio namijenjen prihvatu djece Srba, čiji su roditelji zatočeni u logorima ili pak ubijeni, bilo u logoru ili u raznim ustaškim napadima na srpska sela. U ovom logoru su, prema podacima mrtvozornika, umrla 1.152 djeteta, dok drugi izvori govore da je umrlo čak 1.631 dijete, od ukupno 7.000 djece, koliko ih je kroz logor prošlo.

U Sisku je doista bio pravi logor za djecu, o kojem je brinula „Ženska loza ustaške mladeži“. A kako je brinula ta ustaška mladež, vidi se po broju mrtvih. Djeca su bila smještena u nekoliko zgrada bivšeg jugoslavenskog „Sokola“, u solani Reiss, te u Samostanu sv. Vinka. Dio djece bio je smješten u osnovnoj školi Novi Sisak. Prva grupa djece dovedena je 3. kolovoza 1942. godine. Njih 1.200 doveženo je iz logora Mlaka i Jasenovac, kao i iz logora Stara Gradiška. Radilo se o djeci s terena Kozare i Podkozarja.

U listopadu 1942. godine doveženo je još 2.000 djece. Bilo je i djece iz Slavonije, Korduna i Banije, ali ipak najviše iz Bosne. U logoru su uvjeti smještaja djece bili krajnje loši. Iako se radilo o djeci starosti od nekoliko mjeseci pa do deset godina, o njihovoj higijeni nitko nije vodio brigu. Spavali su na slami, često bez ikakve odjeće. I hrana je bila loša i k tome nije bila prilagođena uzrastu djece.

DIJETE, OBILJEŽENO BROJEM, NA UMORU U LOGORU SISAK, LJETO 1942.

Očito se sve radilo da smrtnost bude što veća i taj je cilj postignut. Od 7.000 djece umrlo ih je čak 1.600, i to za samo pet mjeseci postojanja ovog logora.

Preživjela djeca, nakon pet mjeseci postojanja logora odvežena su 8. svibnja 1943. godine u logor Jastrebarsko i Donja Reka, gdje su uvjeti bili ipak nešto povoljniji. Prema kazivanju Jane Koch, jedne od tajnica Crvenog križa Hrvatske, logor u Sisku bio je najstrašniji logor za djecu. To svakako potvrđuje i broj umrle djece u ovom „prihvatilištu“. U rujnu 1942. godine došla je u logor i ostala zaprepaštena uvjetima u kojima su se djeca nalazila.

U zapisnik o nađenom stanju djece, Jana Koch je zapisala: „Zaustavljamo se pred školskom poliklinikom. Školska poliklinika je nekakva stara zgrada, u kojoj je improvizirana bolnica za djecu iz prihvatilišta. Zgrada u žici, a pred zgradom ustaška karaula. Na zgradi zastava Crvenog križa. Umjesto nekoliko bolesnih, kako nam je rekao Najžar, bilo je, ništa manje nego sto i šesdesetoro bolesne djece, koja su sva ležala u visokoj temperaturi na golome podu, na izmetinama, u mokraći i truleži, zavučena pod smrdljive dronjke, kojima su se htjeli zaštititi od muha, kojih je bilo na tisuće. Bila su to većinom mala djeca i nešto dojenčadi“.

Ništa bolja situacija nije bila ni u Solani. Solana, gola golcata zgrada, sva od betona, neugodno hladna. Na podu ni krpe ni slame. Zidovi godinama zasićeni solju, isparavaju tešku vlagu, koja grize oči i peče u grlu. U toj hladnoći apatično sjede četiri postarije zatočenice. Premda je već davno prošlo tri sata poslije podne, djeca tog dana još ništa nisu jela. Bila su puna gnojnih rana i krasta, a svakom djetetu curio je iz uha gnoj, po kojem su milili crvi. Jadna su djeca neopisivo zaudarala. Njihove su oči bile upaljene i gusto suzile. Plač djece jezivo je odjekivao u tim hladnim zidinama. Ovo je tek djelić strahota koje je opisala Jana Koch. Uz nadljudske napore dio djece prebačen je u Zagreb i tako je spašen od sigurne smrti.

Lobor i Gornja Rijeka

Logor Lobor formiran je 6. listopada 1941. godine. Djelovao je do listopada 1942. godine. Zapravo, radilo se o dvorcu obitelji Keglević u čijim je prostorijama, do Drugog svjetskog rata, bio starački dom u kojem je bilo smješteno 60 osoba židovske narodnosti. Te su starce Nijemci iselili i već 6. listopada 1941. godine dovezli čak 1.370 Židovki i Srpkinja s djecom iz logora Kruščica. Na žene i djecu srpske nacionalnosti otpadalo je 370 osoba, dok su svi ostali bili židovske nacionalnosti. Upravu logora preuzeli su Volksdeutscheri. Zgrada je bila u vrlo derutnom stanju, jer su prozori bili porazbijani, strop oštećen, kao i podovi. Uprava logora je od Ravnateljstva ustaškog redarstva zatražila trideset Židova raznih zanatskih struka, radi popravaka u zgradi, ali im je molba odbijena.

Kako u zgradi nije bilo mjesta za toliki broj zatočenih, uprava je zahtjevala da se broj zatočenika bezuvjetno smanji na najviše 800 osoba. Predlagali su da se židovska djeca predaju na brigu Židovskoj bogoštovnoj općini u Zagrebu, a Srpkinje u neki drugi logor. Taj je prijedlog bio prihvaćen, pa su iz logora premještene sve starije Židovke i sve Srpkinje s djecom u novoosnovani logor Gornja Rijeka. Za cijelo vrijeme postojanja logora u Loboru, u njemu je uvijek bilo više od 800 zatočenika. Većina logoraša je morala i po više dana proboraviti na otvorenom. Nakon nekoliko dana uprava je pristupila izradi ležaja i prilagođavanju prostora u dvorcu i zgradama izvan njega, kako bi mogli smjestiti sve logoraše.

No, stizali su novi logoraši, pa je tako u prosincu 1941. godine u logoru bilo čak 1.700 žena i djece. Njihov se broj postupno smanjivao uslijed smrti, ali i zbog premještanja u logor Jasenovac. Veoma mali broj zatočenih u logoru Lobor uspio se spasiti putem raznih intervencija

Logor u Gornjoj Rijeci kod Križevaca osnovan je sredinom studenog 1941. godine, jer je logor u Loboru bio pretijesan da primi sve zatočene. Uprava logora Lobor i Gornja Rijeka bila je zajednička. Nije utvrđen ukupan broj zatočenika u Gornjoj Rijeci, jer su se vodili zbirni podaci za oba logora. Na osnovu raznih izvještaja i podataka, može se sa sigurnošću tvrditi da se u tom logoru prosječno nalazilo 200-400 osoba. Većinom su tu bile zatočene žene pravoslavne vjere koje su zajedno s djecom u Gornjoj Rijeci bile sve do travnja 1942. godine. Posredstvom organizacije Crvenog križa i Ministarstava udružbe NDH pokušalo se spasiti srpsku djecu iz logora. Nagovarane su majke da predaju svoju djecu u „državnu dječju zaštitu“. Uspjelo se spasiti samo 11 djece. Preuzeta su 27. ožujka 1942. godine i prebačena u Zagreb. Bila su smještena u barake tadašnjeg zavoda za gluhonijemu djecu. Uskoro su ta djeca bila usvojena. Veća grupa Srpkinja je 30. ožujka 1942. godine iz logora Gornja Rijeka zajedno sa djecom transportirana u Zemun. Sljedećeg dana te žene su predane njemačkim vlastima na daljnji postupak, koji se sastojao u tome, da su mlađe upućene u Njemačku na rad, a starije zatočene u logoru. U travnju 1942. godine i preostale Srpkinje iz Gornje Rijeke prebačene su u logor Lobor, a odatle u Zagreb i smještene u Zavod za gluhonijeme. U toj grupi bilo je 58 žena i 20 djece, koji su navodno ubrzo pušteni kući.

U logor Gornja Rijeka sredinom 1942. godine počela su stizati srpska djeca uhvaćena u zbjegovima i selima Kozare i Podkozarja. Prvi transport od 100 “najljepših i najzdravijih” dječaka iz Uštice stigao je 24. lipnja 1942. godine. Nešto kasnije, 2. srpnja iz istog logora stiglo je još oko 100 dječaka, a dva dana kasnije iz logora Stara Gradiška i nova grupa od 200 dječaka. Zapovjedništvo logora i „odgojitelji“ bili su članovi omladinskih ustaških organizacija.

Nakon dolaska prvog transporta pojavio se i tifus, koji je ubrzo prerastao u epidemiju, jer su djeca bila smještena u iste prostorije u kojima je do nedavno harala ta opaka bolest. Ubrzo dolazi do pomora takvih razmjera da je u prvoj polovini kolovoza 1942. godine zapovjedništvo logora napustilo Gornju Rijeku, a preostalu djecu preuzima pristiglo osoblje Crvenog križa i u dramatičnim okolnostima prebacuje ih u Zagreb. O broju djece koja su stigla iz Gornje Rijeke postoje različiti podaci, ali je utvrđeno da je na Zagrebačkom kolodvoru izdvojeno oko 50 najteže oboljelih dječaka. Ove teško bolesne dječake su svim raspoloživim sanitetskim kolima odvezli u bolnice, ali su svi do jednog ubrzo umrli. Ostalu djecu, njih 100 do 140, hitno su aktivistkinje Crvenog križa, zajedno s liječnicima, odvele u logor Jastrebarsko, gdje su djeca smještena u karantenu, pošto su sva bila zaražena tifusom. Uprkos beznadnom stanju u kojem su se nalazili, medicinsko osoblje uspjelo ih je spasiti. Uvjeti života u Gornjoj Rijeci bili su krajnje loši, kao i u svim ustaškim logorima. Glad i bolesti su harale, pa je to i dovelo do neviđenog pomora djece.

Ivan FUMIĆ, Djeca – žrtve ustaškog režima