Bosanci pošteno ašikuju

Ahmed Dževdet-paša (1822-1895) bio je osmanski učenjak, prvi carigradski kadija, direktor učiteljske škole i ministar prosvjete. Govorio je i pisao turski, arapski, persijski, francuski i bugarski jezik te ga je Porta slala u razne pokrajine kako bi sprovodio reforme državne uprave. U Bosnu je stigao 1863. godine i odatle je u Carigrad poslao nekoliko pisama o bosanskim prilikama i običajima. Pisma Ahmed Dževdet-paše priredio je i objavio Hamdija Kreševljaković.

Bosanci ašikuju na vrlo pošten način. Mladić ide k vratima djevojke, koja ona sama otvara i tu razgovaraju, a nekad se uvuče i u dvorište. Djevojka mu donese kavu, ibrik i sedžadu. Ali ako se slučajno jedno drugog dotakne prstom, to se onda uzima kao vjenčanje i odmah se ide kadiji. Prenesimo ovo pravilo u Carigrad, i pitam Vas, koliko bi se puta morale vjenčavati one žene koje hodaju po Kalpak-Ćiralbaši.

I pravo rečeno: Bosanci su ljudi napredni, potpune vjere i čista srca. Kako muškarci tako i žene odlikuju se poštenjem i dobrim odgojem. Seoske djevojke dok se ne udaju, hodaju potpuno otkrivene po selu. Svaki seljak ima kuću na vlastitoj njivi. Radi toga i nema sela na način gradova, gdje bi kuće bile građene jedna do druge, nego su raštrkane, pa ipak nema slučaja da bi ko udario na obraz djevojci ili je obeščastio.

Ašikovanje je u Bosni jedan od starih običaja. Skoro sve ženidbe obavljaju se na ovaj način: svadba se započinje u kući i svršava u drugoj, u koju se djevojka udaje. Svadba je skopčana s velikim troškom, te se tako siromašniji ljudi i zaduže. Da se tome izbjegne, djevojka obično pobjegne, i tako prođe bez troška kuća iz koje se djevojka udaje. Sarajke su vrlo vješte u traženju muža. Sve su razgovorne i vrlo lijepe. Osobito strance lako ulove. Valije i činovnici većinom se zaašikuju u Sarajevu, gdje i ostanu. Na ovaj se način povisuje pučanstvo grada Sarajeva iz godine u godinu. Vjenčanje se obavlja pred sudom (kod kadije).

Otac one djevojke koja pobjegne bude ljut po neko vrijeme, a kasnije se pomiri i zahvali Bogu što se na taj način spasio troška.

Svake sedmice idemo s valijom, mulom i ostalim činovnicima u šetnju i uz neki mali trošak vjenčajemo mladiće i djevojke koji dugo ašikuju a siromašni su. Ovaka su vjenčanja čudnovata i vrijedna gledanja. Mladić i djevojka razgovaraju se, sad dolazi mula i vjenčaje ih. Žene se skupe oko mlade, daju joj feredžu i tako je sakriju. Nakon toga ne može je niko vidjeti. Ostale se djevojke skupe i pjevaju lijepe pjesme, a otac se djevojčin zovne i preda mu se zet i kći. I tako se izbjegne ljutnji i prigovoru očevu. Velike troškove na svadbama strogo sam zabranio.