Čudesa po Bosni

Photo by Pixabay on Pexels.com

Zapisi Nikole Lašvanina i Ljetopis sutješkog samostana značajni su izvori o zbivanjima na tlu Bosne u 17. i 18. vijeku. Ove dvije hronike obiluju podacima o ljudima, sudbinama, ratovima, epidemijama kuge i drugih bolesti, kao i o pljačkama i mukama sa osmanskim vlastima te vremenskim (ne)prilikama. Stranice ovih ljetopisa sadrže i niz zanimljivih i strašnih priča koje su u to doba kružile mračnom Bosnom i šapatom se prepričavale u dugim noćima.

Dana 16. maja 1663, bilježe tako hroničari, po Bosni „bi velika trešnja zemlje“ od koje se u Sarajevu „tri munare privališe i mnoge pokrutiše (oštetiše)“, a dvojica nesretnika s njih i padoše. Tri godine kasnije, Bosance je zastrašilo pomračenje Sunca nakon kojeg su nastupile velike vrućine i glad širom zemlje.

“Krvavo nebo” i često opažane zvijezde repatice po pravilu su tumačeni kao najava novih ratova i epidemija.

Godine 1688. nestala je djevojka iz sela Jeleč kod Varcar Vakufa. Rodbina je za njom bezuspješno tragala deset dana i kada su izgubili svaku nadu, ona se živa i zdrava pojavila pred kućom. Objasnila je da su je tih nekoliko dana po okolini „vrazi nosali“ te detaljno opisala gdje je sve bila i šta je vidjela. Kada je 1690. u Bosni zavladala strašna glad, zabilježeni su i slučajevi kanibalizma. Ljudi su, piše Nikola Lašvanin, u Banja Luci jeli osuđenike na smrt. Zapisano je i to da su te godine Bosance jahala neka čudna stvorenja. Jednog domaćina iz okoline Prozora, dok je uveče obilazio stoku, uzjašila je nekakva “runjava divojčetina”, a čitav nemili slučaj, kaže se, posmatrali su njegova žena i djeca.

Snijeg je u Bosni u više navrata padao kad mu vrijeme nije. Napadao je krajem jula 1717, a 26. juna 1777. od snijega se „kao u po zime zacakli planina i bijaše zima kao uz veliku jesen“. Bilo je i padavina koje su izazivale veliki strah i uznemirenost. Prvog aprila 1690. “po svoj Bosni” pao je “krvavi snijeg”.

Pahulje su iznenadile Bosance i 1. maja 1741. godine. Istog mjeseca, na očigled velikog broja ljudi, „nešto je kao top puklo“ u planini Vilenici pa se s tog mjesta podigao jak vjetar. Nedaleko od Travnika jedan bunar je u to doba, u tačno određeno vrijeme „vrio krvlju“. Istovremeno se po Bosni pronio glas da je u Banja Luci rođeno dijete „kome su oči na vrh glave, a usta na zatioku“. Nakon tri dana, pričalo se, na zaprepašćenje ukućana dijete je stalo pred majku i „grohotom se nasmijalo“. Dijete se, inače, kaže hronika, „mučilo i mamilo“ kad čuje pijetlove. Dvadeset godina kasnije (1760) Bosnom je prostrujala vijest da se negdje između Tuzle i Zvornika „dvoje djece rodilo od jedne ovce“. U Banja Luci je, negdje u isto vrijeme, tvrdilo se, rođeno – „dijete bijele brade“.