Divna pjesma drozdova

Kada u martu prvi proljetni vjetrovi dunu kroz planine, pa i u samoj gorskoj šumi stane kopnjeti snijeg, onda se i u bosanskom sredogorju u velikom broju javlja drozd. Njegovo cvrljuganje daleko se ori u proljetnjem zraku, kao kada bi htio svemu svijetu oglasiti da je sretno umakao svim opasnostima zimskog boravišta na jugu, pa opet stigao u zavičaj svoje mladosti.

Gotovo je čudo gdje još uopće koji i stiže sa svoga zimovišta: po južnim maslinicima ori se neprestana pucnjava koja je namijenjena jedino drozdu i kosu, a veliki svežnjevi poubijanih drozdova stalna su štafaža talijanskih i grčkih trgova. Prvi drozdovi koji dolaze, javljaju se vazda u nizinama, po vrbicima uz obale potoka i rijeka.

Oni se često pojave već sredinom februara, na primjer godine 1892, 24. februara duž Miljacke, niže Sarajeva. Nego im nema za dugo ostanka na takim mjestima, brzo oni pojure na svoje ljetno boravište, u gorske šume, a najradije u take, gdje je izmiješana bjelogorica i crnogorica.

Razgaljuje onda u aprilu i maju po svoj zemlji divna pjesma drozdova.

Kad onda odabere gnjezdište, pa kada dovrši umjetno izgrađeno, polukrugljasto, iznutra glatko, izmrvljenim muljem ozidano gnijezdo, pa kada konačno u nj snese 5 – 6 azurno modrih jajašaca s crnim pjegama, onda tek zamukne pjesma u šumi – odgoj mladica posve zaokupi stare. U jesen lijetaju onda mladi i stari duž gorskih pristranaka, pa najposlije, kada već opet studen zađe u gore, onda drozdovi opet listom sađu u nizine, da se spremaju na put u svoja zimovišta. Sredinom oktobra samo se još malo koji vidi, a iza toga ih posvema nestane. Odista je sreća što tu milu ptičicu u Bosni i Hercegovini narod ne progoni. Ni zasužnjena ne vidiš ovuda drozda.

Otmar RAJZER, Glasnik Zemaljskog muzeja (1898)