De Gol, Draža i Tito (3)

De Gaulle je već na početku 1946. godine najavio svoje povlačenje, suočen s povratkom “isključivog režima partija” (un régime exsclusif des partis). Tito je zasnovao jednopartijski režim po sovjetskom uzoru. Kad je 10. juna 1946. godine Draža Mihailović osuđen na smrt, general de Gaulle nije više bio na vlasti. Pop Momčilo Đujić, četnički vojvoda, tvrdi da je u to doba bio u prepisci s de Gaulleom te spominje generalovu intervenciju prilikom Mihailovićeva procesa.

Nisam našao nikakvu potvrdu za to na francuskoj strani, ni u Institutu Charles de Gaulle ni u dostupnim arhivima Quai d'Orsaya. De Gaulle je imao svoj stil u ponašanju i držao do njega: kad su pjesnici Eluard i Aragon, obojica komunisti, tražili od njega da pomiluje pisca Roberta Brasillacha, koji je na smrt osuđen zbog intelektualne kolaboracije, odbio je njihovu molbu. Teško je zamisliti da bi sam molio komuniste u drugoj zemlji…

…Tito je u svibnju 1956. godine stigao u službeni posjet Parizu. Primio ga je, vrlo svečano, predsjednik Republike René Coty i predsjednik Vlade Guy Mollet, potpisani su ugovori o suradnji, organizirani susreti s prijateljima Jugoslavije, podijeljena odlikovanja, upriličen program u Velikoj Operi. Francusko-engleska pustolovina u Suezu potkraj 1956, koja je kompromitirala ugled socijalističke vlade, označila je kraj te epizode.

De Gaulleov povratak na političku scenu 1958. godine dočekan je u Jugoslaviji sa stanovitim simpatijama, koje su se izražavale na razne načine osobito u srpskim krugovima, više u privatnoj nego u službenoj sferi. Prilikom posjeta Jugoslaviji 1960. godine, Sartre se povjerio kulturnom savjetniku francuske ambasade u Beogradu, Robertu Bréchonu (od njega sam dobio taj podatak sa suglasnošću da ga objavim) da je iznenađen što u Srbiji susreće “toliko golista”. U Zagrebu sam iste godine čuo sličnu izjavu autora “Putova slobode”. Na službenim razinama stvari su, međutim, išle drugim smjerom.

Spor Beograda i Pariza

Odnosi Jugoslavije sa zemljama Magreba pedesetih su godina bili uzrokom spora između vlada u Beogradu i Parizu. Za vrijeme alžirskog rata, francuska strana je prosvjedovala više puta, osobito nakon što je uhićen brod koji je pod jugoslavenskom zastavom, prevozio u jednu od afričkih luka oružje, namijenjeno ustanicima. U jesen 1961. godine održan je u Beogradu prvi sastanak “neangažiranih zemalja”, prozvanih kasnije “nesvrstanima”. Među uzvanicima našla se i delegacija GPRA (Privremene vlade Republike Alžira). Pozdravljena je dugotrajnim pljeskom. Francuskog ambasadora Vincenta Broustrata, oboljelog od opake bolesti, zamjenio je tom prilikom otpravnik poslova Claude Arnauld. On mi je ispričao kako je napustio skup i o tome obavijestio svoju vladu.

Quai d'Orsay je zatražio da se Jugoslavenska ambasada u Parizu svede na otpravništvo poslova. Ambasador Darko Černej zamoljen je da napusti Pariz u januaru 1962. godine. Na peronu Gare de Lyon ispratio ga je činovnik ministarstva najniži po rangu (o tome svjedoči Gabriel Beis, posljednji potpredsjednik Asocijacije France-Yougoslavie).

To se dogodilo uoči prekida rata u Alžiru, jedva tri mjeseca prije nego što su “Evianski sporazumi” potvrdili osamostaljenje bivše francuske kolonije, podržano na referendumu 8. aprila 1962. godine golemom većinom birača. Odluka Francuske vlade o prekidu diplomatskih odnosa s Jugoslavijom nije dočekana sa simpatijom u javnosti.

Prema stanovitim indicijama Tito je želio da Francuska zauzme jednu od vodećih uloga u pokretu nesvrstanih, pošto je de Gaulle postigao odgovarajući stupanj samostalnosti u Atlantskom paktu i riješio pitanje bivših kolonija. Robert Schuman, ugledna politička ličnost i jedan od utemeljitelja Evropske zajednice, posjećuje uskoro jugoslavenskoga predsjednika u svojstvu državnog ministra Francuske Republike. Na Brionima susreće i predsjednicu indijske vlade Indiru Gandhi, koja je također željela (od njega crpem taj podatak) da se, učlanjenjem Francuske Republike, “proširi pokret nesvrstanih”.

“Uzajamni neuspjeh”: KOČA POPOVIĆ

Po Titovu nalogu Koča Popović je posjetio 1965. ili 1966. godine generala de Gaullea kao ministar vanjskih poslova. (Tko zna je li Broz i opet računao na to – kao i prije s Ristićem ili Velebitom -da pošalje francuskom predsjedniku diplomata srpskoga porijekla?) Pokušaj je, na žalost, propao. De Gaulle je “bio tvrd”. Koča nije želio mnogo govoriti o tome prilikom naših susreta u Dubrovniku: označio je taj susret na svoj lakonski način, na izvrsnom francuskom, kao “un échec réciproque” (uzajamni neuspjeh).

Može se zaključiti da je, u međuvremenu, i sam general de Gaulle razmišljao o iskustvima Jugoslavije, premda o tome nije javno govorio. U zabilješkama iz svakodnevnih susreta s njim Jean d'Escrienne navodi njegovu osudu Komunističke partije Francuske “koja je ostala feudalno potčinjena (inféodé) stranoj sili, čiji jaram nije znala, ili nije htjela zbaciti sa sebe kao što je to učinio Tito u Jugoslaviji” (Le Général m'a dit – 1966-1970, str. 211).

Vedre epizode

Drama se približava raspletu prolazeći kroz nekoliko vedrijih epizoda. Godine 1968. u Beogradu i Ljubljani objavljeni su cjeloviti (tj. necenzurirani) prijevodi Ratnih memoara generala de Gaullea (izd. “Prosveta” i “Državna založba Slovenije”). Izišli su prvi put na Istoku Evrope, u tri toma obilježena bojama francuske zastave. Druga se epizoda odvija u Parizu, iste godine, neposredno nakon što su vojske “pet zemalja” okupirale Prag.

Pretpostavljajući da bi Brežnjev i njegovi generali mogli, nakon zauzimanja Čehoslovačke, poslati tenkove i na jugoslavenski teritorij, Tito je odabrao jednog jedinog državnika – Charlesa de Gaullea – i odlučio da mu pošalje osobnu poruku, kao šefu zemlje s kojom su narodi Jugoslavije bili saveznici u dva svjetska rata.

Ambasador u Francuskoj Ivo Vejvoda, jedan od najdinamičnijih jugoslavenskih diplomata, otputovao je u Pariz, usred žarkoga ljeta 1968, po nalogu šefa države. Pokojni je Vejvoda detaljno opisao (na moju zamolbu) tu svoju misiju: “Pošto sam dobro poznavao šefa kabineta Charlesa de Gaullea, smatrao sam da ću biti odmah primljen, jer sam naglašavao da imam ličnu poruku maršala Tita za generala. Međutim, odgovora nije bilo ni za jedan, ni za dva, ni za tri dana. To je nečuven postupak u diplomatskim odnosima. Bezobzirno sam telefonirao svaki dan ističući da imam ličnu poruku šefa države za šefa države, kako bih pospješio utvrđivanje datuma audijencije. De Gaulle je svojim postupkom jasno davao do znanja kakav je njegov odnos prema Titu, vrijeđajući ga i potcjenjujući …Konačno, nakon otprilike desetak dana, dobio sam poziv da dođem u Elizejsku palaču, u 15, sati”.

“Vrijeme je bilo ljetno, toplo, pospano. U kabinet me je uveo oficir. De Gaulle je sjedio za svojim radnim stolom u relativno maloj prostoriji, u prigušenoj atmosferi. Znao sam da je tog dana imao oproštajni ručak za ambasadora Velike Britanije, da će to biti handicap za moj razgovor…Kad sam počeo govoriti vidio sam da se generalu drijema. Razmišljao sam kako da spasim situaciju. Prvo sam počeo glasnije govoriti da ga prisilim da me sluša. Međutim, ni to nije mnogo pomoglo. Kad sam mu na kraju rekao da mu maršal Tito poručuje da ćemo se braniti ukoliko dođe do napada na Jugoslaviju i da u tom slučaju očekuje razumijevanje od de Gaullea, trgnuo se i vrlo energično upitao: ‘Što ste rekli?’ Ponovio sam još glasnije poruku: da ćemo se braniti ako dođe do napada.

De Gaulle se potpuno promijenio. U njemu se probudio vojnik koji shvata dramatičnost situacije. Počeo je energično lupati šakom po stolu, gotovo vičući: ‘To je fantastično, pa to je senzacionalno! Jedini čovjek u Evropi koji bi to uradio. Trebalo je da to urade i Česi!’ De Gaulle, već potpuno prisutan, nije nalazio dovoljno riječi hvale i divljenja za takav Titov stav…”

Pobjednik i izdajnik

Ali drama se time ne završava. Nakon uspješne misije ambasadora Ive Vejvode u Parizu, predviđena je međudržavna francusko-jugoslavenska razmjena na najvišim razinama. U Jugoslaviji se pripremao najprije doček Andréa Malrauxa, koji je već pedesetih bio skinut s indeksa negativnih “buržoaskih pisaca” i prevođen. Francusku je 16. siječnja 1969. službeno posjetio tadašnji predsjednik jugoslavenske vlade Mika Špiljak.

U govoru koji je održao u Elizejskoj palači, general de Gaulle je, neočekivano, izrazio svoje divljenje prema Titu, njegovoj borbi i politici.

Kad su mi u Institutu Charles de Gaulle prvi put prepričali tu scenu, pomislio sam da je posrijedi neobavezna i konvencionalna zdravica, riječi koje se lako izgovore među četiri zida i brzo zaborave. Uspio sam u međuvremenu doći do izvornoga teksta. General je sam, prema važnosti koju je pridavao pojedinom istupu, odlučivao o tome što će se objaviti a što ne. U ovom slučaju odredio je da cijeli govor iziđe u knjizi koja je pripremljena za njegova života: “Koje su zemlje naše Evrope bile bliže jedna drugoj u dvije velike drame što su, u toku stoljeća, obilježile sudbinu svijeta? Za vrijeme Prvoga svjetskog rata Francuska i Srbija, za Drugoga Francuska i Jugoslavija, zajedno su se borile i zajedno pobijedile…

…Neću propustiti, gospodine Predsjedniče, da zatražim od vas da prenesete gospodinu maršalu Brozu Titu, predsjedniku Federativne Socijalističke Jugoslavije, pozdrav moga vrlo uzvišenog i srdačnog poštovanja. Ono je upućeno borcu koji je usprkos najtežoj opasnosti, iznio pobjedu u velikom sporu svoje domovine. Upućena je državniku čiji lucidni pogledi i energična aktivnost u vanjskim poslovima odgovaraju, upravo u ovom času, onom što vlada Francuske smatra pravednim i nužnim”. Govor je integralno objavljen u zborniku Discours et Messages, svezak V, str 369-370, izdanje Plon 1970.

Iste je godine general de Gaulle umro. Iznenađuje, možda više od svega ostalog, isticanje Titove “pobjede u velikom sporu svoje domovine” (la grande querelle de sa patrie). Generalu nije bilo nepoznato tko je bio u tome sporu i s kim. Kao povijesna ličnost, poveo se za slijedom same povijesti i uskladio s njom svoj stav, drukčiji od onoga iz doba rata. De Gaulle je inače rijetko mijenjao stavove.

Želio sam zaključiti ovaj ogled generalovom rječitom izjavom. Povijest je, međutim, odredila tok drame koja je mogla imati i drukčiji završetak. Na referendumu o reformama u Francuskoj, više od polovice glasača odbacilo je de Gaulleov prijedlog. Predsjednik se povukao sa svoga položaja 28. aprila 1969. godine. Karizme ne prolaze u demokracijama jednako kao u demokraturama. Tito će ponovo posjetiti Pariz kao šef države tek nakon de Gaulleove smrti. Ne znamo je li tom prilikom razmišljao o primjeru pokojnoga generala: o tome kako je uputno povući se s vlasti na vrijeme, ne držati je u rukama do posljednjega časa, ostaviti je u pravim rukama.

Nije suvišno napomenuti na kraju da “Rječnik djela de Gaullea s komentarom” (Dictionnaire commenté de l'oeuvre du général de Gaulle” izd. Rion 1975), koji su s odanošću i stručnošću priredili suradnici Instituta koji nosi njegovo ime, potvrđuje da je Draža Mihailović “prihvatio pomoć Talijana” te da je “poslije rata suđen zbog izdaje” (str. 547). Sama “izdaja” se pritom ne dovodi u pitanje i ne komentira.

Predrag MATVEJEVIĆ