Majmun o čovjeku

Photo by Pixabay on Pexels.com

Ovo niti je napisao kakav naučenjak našeg doba, niti je pak pročitano u društvu kakvog filološkog, ili filosofskog zbora, nego ga je jedan majmun izustio u jednoj velikoj skupštini sviju životinja.

Čovjek je životinja bijela, crna, crvena ili bakrena i žuta, raseljena po svima krajevima zemaljske površine, gotovo svuda živi, na isti način kazujući svoje misli govorom. Često upotrebljava on svoj govor da izopačava istinu, da izgovori dobre ili da rekne rđave stvari i da govori razne besjede. Nekima od ljudi plaća se da govore, nekima pak da šute. Govorom neki prisile svoje slušaoce da se smiju, neki pak natjeraju im suze na oči.

Više puta tuže i bacaju u zatvor one koji govore, ali nekad i one koji neće da govore. Ima među ljudima i takih koji ni sami ne razumiju šta govore i tih je najviše.

Čovjek osim govora ima i tu osobinu da zviždi, da pjeva kao slavuj, da viče i da riče kao lav. Zato sve take ljude plaćaju maloumniji od njih, koji se nijesu mogli razviti u ovakoj vještini. Čovjek je stvoren da stoji uspravno, no ipak izgleda da mu ovaki položaj zadaje muke, jer on leži, sjedi, kreće se, savija se, spušta se gore i dolje i to ponajviše onda kada mu nije nikakva nužda. Koljena i noge svoje, koje su samo za hodanje, on upotrebljava za razne druge svrhe što ga vesele. Na primjer, bogataši i gazde da gaze svoje vjerne sluge, sluge pak da se ritaju na pse, kao na njih njihovi gospodari.

Čovjek osim svoje dvije noge ima i dvije ruke, koje su mu u početku služile da se hrani i brani. No uz prirodnu naklonost za novotarije, radi njima i druge kojekakve poslove. Šamara često puta druge ljude i po gdjekad izbije im i po koje oko noktima i čupa im prstima kosu – ženskinje je u tom mnogo vještije. A kad je civilizacija prodrla među ljude, unosila je neprestano svoje grabljive ruke u njihove džepove, vadeći iz njih gotovo sve pare za pomodne ništavosti.

Čovjek ima usta da žvaće hranu. Ali lakomošću dotjerao je dotle da mu se usta s trbuhom zavjere protivu zdravlja. On vazda traži da jede ono što škodi zdravlju.

Ima ljudi koji često gladuju zato što nemaju šta jesti – i ovijeh je ponajviše – ali ima ih i takih koji nijesu nikad gladni jer jedu neprestano. Životinje se zadovoljavaju sa proizvodima matere zemlje jer su najprikladniji njihovim potrebama, ali čovjek, to najblagorodnije stvorenje kao što sam sebe naziva, nabavlja za skupe novce iz daleke zemlje većinom škodljiva jestiva, pa tijem upropašćuje ne samo svoju kesu nego i zdravlje.

Bosanska vila (1890)