Priča o nama

Ne mogu reći da sam neki apsolutni sudac, ali je činjenica da sam na kraju ostao sam. Predstavnicima međunarodne zajednice uputio sam poruku, kad sam ostao bez ikakve podrške, da je paradoksalno, ali istinito kako se sada teže boriti za mir nego za rat. Ja nisam vodio rat ni protiv koga, a bio sam i ostao napadan sa svih strana: napadao me Milošević, Kadijević, Tuđman, napadao me žestoko i Kučan…

Moja je pozicija, očito, bila takva da nisam pripadao nikome od njih, a budući da nisam pripadao nikome, čini mi se da sam imao najviše slobode da kažem istinu. Hoću li u svemu tome biti uvijek u pravu, to ne mogu garantirati, ali da imam više slobode da kažem istinu jer nisam umočen, to je jasno kao što su dva i dva četiri…U to vrijeme, gdje sam se god pojavio, u kojem god gradu, svugdje su me dočekivali srdačno, s emocijama. Na skupovima je uvijek bilo puno ljudi i uvijek su mi pružali podršku.

Govorili su mi da im u Jugoslaviji nikad nije bilo tako dobro. Imali su bolje plaće, putovali su, kupovali, osjećali su se kao slobodni ljudi…No, kad je trebalo glasati, svaki je glasao za svoj čopor…Ja sam nudio bolji život, mirniji, sigurniji put u Europu. Nacionalisti su nudili povratak u prošlost. Ja sam cijeli život bio liberal i praktičan čovjek.

…Imao sam veliku raspravu, tri dana Savezne vlade, u kojoj je tada trebalo Bruxellesku deklaraciju provesti u Jugoslaviji. Borio sam se za tu deklaraciju. To su bili elementi koji su trebali omogućiti da se miroljubivo razriješe odnosi u Jugoslaviji. Tada je iznesen prijedlog budžeta, kojeg je 81 posto bilo predviđeno za vojsku. Ja sam smatrao da je to ratni budžet i da nema nikakve šanse da on bude financiran iz realnih izvora. Financirat će se iz emisije novca i biti upotrijebljen za rat, govorio sam. I tim sam povodom, nakon velikih rasprava u Saveznom izvršnom vijeću, ostao potpuno sam…

Bez moje smjene u to vrijeme nisu mogli podijeliti Bosnu i Hercegovinu. A bez podjele Bosne, po njima, nisu mogli biti riješeni hrvatsko-srpski odnosi. Dakle, trebalo je smijeniti mene, podijeliti Bosnu, i “historijski sporazum” bio bi ostvaren. Inzistirao sam na tome da to neće ići bez rata. Da će se djeca u Bosni rađati i umirati s puškom, da će biti krvi do koljena: “Vi ćete palestinizirati BIH”, rekao sam. Pitao sam ih: “Kako mislite, dok sam ja živ, to provesti?” – Pa zato smo se i složili da te smijenimo… – bio je njihov odgovor.

…S Bakerom sam detaljno razgovarao o odnosima između SAD-a i Jugoslavije. Razgovarali smo o njihovoj podršci razvoju novih institucija sistema, nove infrastrukture u Jugoslaviji. Tada su oni nama odobrili doprinos od 20 milijuna dolara, koji je trebao služiti kao podrška, što je za mene, zapravo, bilo smiješno, jer mi smo u to vrijeme već imali 6 ili 7 milijardi dolara deviznih rezervi. Dvadeset milijuna dolara bilo je sitnica. Kad mi je to Baker predložio, nasmijao sam se, a i on se nasmijao. Bilo je vrlo, vrlo jasno da oni više ne mogu i neće. Uostalom, oni nikad nisu nikom dali velike pare…

Za godinu i pol smanjili smo dugove Jugoslavije sa 21 i pol na 12,2 milijarde dolara. I za to vrijeme formirali smo devizne rezerve od 10.5 milijardi.

…Prvu godinu nisam dobio mirovinu. U ono vrijeme smo vrlo skromno živjeli. Da bih osnovao firmu i nešto započeo, morao sam posuđivati novac. Dogodila se nevjerojatna stvar, teško je povjerovati da je to u životu moguće. Otvorio sam, naime, ured u Grazu i nije mi baš išlo.

A onda me u uredu posjetio jedan čovjek i rekao mi: “Zahvaljujući vama, ja sam zaradio velike novce. Budući da znam kako vi nemate ništa, želim vam dati manji dio onog što sam zaradio.” Bio je to ozbiljan, ali meni sasvim nepoznat poslovni čovjek. Rekao je: Ja sam vam donio i evo, poklanjam vam toliko i toliko novca. Kažem: “Žao mi je, ali ja vam to neću moći skoro vratiti.” On kaže: “Zar ja tražim da vi to meni vratite?” I s tim sam novcem ja “preživio”. Nikad više tog čovjeka nisam vidio.

Ante MARKOVIĆ, Moja istina o smrti Jugoslavije