De Gol, Draža i Tito (2)

Prema Đilasovu svjedočenju u knjizi Revolutionary War, Tito se nakon sukoba između četnika i partizana, nastojao sporazumjeti s Mihailovićem kako bi se ublažio ili zaustavio nacionalni i vjerski rat, vodeći računa o želji Moskve da se ne kompliciraju njezini odnosi sa zapadnim saveznicima: “Tito je nudio Draži komandu nad udruženim snagama za Srbiju i, možda, za Bosnu, ali ne vjerujem da se to odnosilo na cijelu Jugoslaviju, budući da su četnici bili izrazito nacionalistički pokret”. Sovjetska vojna misija doći će u partizanski vojni štab godinu dana poslije engleske. Titu je to zapravo odgovaralo – bio je samostalniji.

Nakon neuspješnog pokušaja da se obračuna s partizanima, te osobito represalija koje su izvršile nacističke trupe nad civilnim stanovništvom u Srbiji 1941. godine, Mihailović se odlučio na sporazum s okupatorom o uzajamnom nenapadanju. Nastojao je dobiti na vremenu i sačuvati snage. Takav bi se čin, na početku, mogao shvatiti kao neka vrsta taktike – i partizani će doći u iskušenje da sklope sličan dogovor u trenutku krajnje iscrpljenosti 1943. godine.

Četnički pokret, međutim, nije samo prekinuo svaku suradnju s partizanima: započeo je napade na njih, potpomognut oružjem i opskrbom koje su mu stavili na raspolaganje najprije Talijani, a zatim, napose u četvrtoj i petoj ofenzivi, i Nijemci. Atentizam se tako pretvorio u kolaboraciju. Potkraj Drugoga svjetskog rata, prosrpski stav Francuske teško se mirio sa svjedočenjima koja su dolazila s Balkana i optuživala Dražu Mihailovića za izdaju.

Najuža okolina predsjednika de Gaullea zanemarivala je osude koje su cjelokupni četnički pokret proglašavale fašističkim i zločinačkim, a da pritom nisu uvažavali i činjenicu da su pojedini njegovi pripadnici potražili u tome pokretu spas iz pogibeljne situacije. (Slične su osude, uostalom, pogađale i dio Hrvata mobiliziranih u domobranskoj vojsci, kojima je ustaštvo bilo strano, kao i Slovenaca u “Beloj gardi”). Mihailovićev položaj u okupiranoj zemlji, onakav kakav je bio predočen 1941. i 1942. godine pružao je pokretaču Slobodne Francuske primjer posve različit od Pétainovog: de Gaulleu je takav primjer bio potreban. Stav prema Mihailoviću zauzeo je na početku rata, kad još nije bilo riječi o “četničkoj izdaji”.

Po svom običaju i karakteru, nije bio sklon odstupati od svojih stavova (upamćene su Churchillove cinične opaske o generalovom svojeglavosti: “spoj Jeanne d'Arc i Napoleona”). Tito i njegovi drugovi neće to lako oprostiti de Gaulleu. De Gaulle neće prihvatiti razloge komunističkog procesa koji je osudio na smrt srpskoga oficira, sklonoga nacionalizmu – ni sam nije bio posve lišen ideje o veličini nacije. Ta drama ima svoj zaplet i rasplet, u kojima je pojedine scene režirala sama povijest.

Vojnik i revolucionar

Odnosi između Charlesa de Gaullea i Josipa Broza Tita utjecali su na odnose između Francuske i Jugoslavije. Obojica su vodili vanjsku politiku zemalja kojima su bili na čelu, posvećujući joj ponekad više brige nego unutarnjoj. Moguće je i u tome, unatoč razlikama, uočiti stanovite analogije: de Gaulleovi napori da saveznici priznaju Slobodnu Francusku za vrijeme rata – i Titovo nastojanje da partizanski pokret stekne međunarodno priznanje; de Gaulleovo opredjeljenje za dekolonizaciju u poratnom razdoblju – i Titovo povezivanje s nesvrstanim zemljama “trećega svijeta”; de Gaulleovo izdvajanje Francuske iz Atlantskoga pakta – i Titov prekid sa Sovjetskim savezom. I jedan i drugi suočili su se s okupacijom vlastite zemlje, organizirali otpor, predvodili snage koje su se odupirale osvajaču, tražili podršku u svijetu.

Posrijedi su također bitne razlike među njima, povezane s uvjetima u kojima su se formirali i djelovali: De Gaulleovi konzervativni uzori, katolički odgoj, morasovski nacionalizam na početku karijere; Titovo seljačko porijeklo, radnička i sindikalistička iskustva iz mladosti, opredjeljenje za boljševizam koji je, u vrijeme njegove afirmacije, već bio staljiniziran. Prvi je vojnik po profesiji, drugi profesionalni revolucionar.

U proljeće 1944. godine, Titov izaslanik Vladimir Velebit zaustavio se, na putu za London, u Alžiru gdje se nalazila saveznička komanda za Sredozemlje. Tu se sastao sa sudionicima francuskog Otpora, bliskima generalu de Gaulleu. Opisao je to u svojoj knjizi “Sećanja” (str. 199-201, izd. Zagreb 1983) i u pismu kojim je odgovorio na pitanja koja sam mu postavio (navodim odlomak iz toga pisma, datiranog 30. VII 1988): “Za vreme mog boravka u Alžiru posetio me Couve de Murville. Želio se informirati o situaciji u Jugoslaviji. Potražio me i gospodin d'Astier de la Vigerie, koji me pozvao u svoju kuću gde je bilo okupljeno 6-7 lica, od kojih su neki bili članovi Francuskog Komiteta Nacionalnog Oslobođenja (Comité français de libération nationale) ili bliski njemu. Oni su me skoro celu noć zadržali u razgovoru. Interesirali su se prvenstveno za našu politiku, vojnu organizaciju i borbena iskustva. Mislim da je tada de Gaulle bio u Alžiru, ali me nije htio primiti.

PROČITAJTE I OVO:

De Gol, Draža i Tito (1)

Tada niko nije pokrenuo pitanje slanja francuske vojne misije u Jugoslaviju. Da su to pitanje postavili, ja bih takav predlog prihvatio makar i bez ovlaštenja pretpostavljenih. Nama je tada bilo stalo da što veći broj predstavnika Zapada (bez obzira da li su to bile priznate vlade ili jedan nepriznati komitet) dođu u Jugoslaviju i da se na licu mesta uvere koje se snage tamo bore sa trupama osovine i kvislinzima. Kad sam 1.maja 1944. došao u London , nastojao sam da stupim u kontakt i sa predstavnicima savezničkih zemalja. Primili su me Eisenhower, Beneš i neki drugi, a od Francuza general Konig. Na njegov zahtjev održao sam jednoj grupi francuskih oficira predavanje o vojnoj situaciji u Jugoslaviji. Ni u Londonu me de Gaulle nije htio primiti. Niko mi nije predložio slanje vojne misije u Jugoslaviju” (Opaska: autor pisma služi se naizmjence ekavštinom i ijekavštinom; pisac ovoga ogleda nije ništa mijenjao u njegovu tekstu). Valja usput primijetiti da je Tito izabrao za svoga izaslanika potomka ugledne srpske obitelji iz Zagreba: je li možda imao već tad na umu da će takav izbor odgovarati saveznicima, napose Francuzima?

“De Gol me nije htio primiti”: VLADIMIR VELEBIT

General de Gaulle je u aprilu 1944. bio u sjevernoj Africi. Iz Alžira je otputovao za London 3. juna 1944, na Churchillov poziv, nakon što je Francuski Komitet Nacionalnog Oslobođenja napokon pretvoren u Privremenu Vladu Francuske Republike. Velebit je napustio englesku prijestolnicu već 24. maja, tako da ga general nije mogao primiti sve da je htio. Najvjerojatnije nije ni želio. To je razdoblje obilježeno de Gaulleovim naporima da saveznici, uoči iskrcavanja u Normandiji, daju Francuskoj mjesto koje je smatrao da joj priliči. Pretpostavke o otvaranju fronte na Balkanu (koje je general ranije uzimao u obzir pomišljajući vjerojatno i na Mihailovićevo angažiranje u borbenim operacijama) postale su u međuvremenu bespredmetne.

Francuska vojna misija, koju je Draža Mihailović želio imati uza se, kao što je imao britansku, nije uspjela ni krenuti prema četničkom štabu: “Oficiri koje sam mu (Mihailoviću) nastojao poslati najprije iz Tunisa zatim i Italije, nikad nisu uspjeli stići do njega. Što se pak tiče Tita, od njega nam nije došao ni u jednom času ni najmanji mig” (Ratni memoari, tom II, str. 203).

Veze između Slobodne Francuske i jugoslavenskih partizana nije bilo lako uspostaviti, ako se čak i željelo. Nema pismenih potvrda o tome da je možda engleska misija u Titovom štabu, uviđajući goleme tehničke teškoće spuštanja padobranom oficira za vezu na nesigurne prostore, odlučila da ne proslijedi takav prijedlog predstavnicima Slobodne Francuske. Je li prijedloga uopće bilo, nakon de Gaulleova odlikovanja Draži Mihailoviću, u uvjetima gerilskoga ratovanja u kojima se mislilo na preče stvari? U izvještajima članova britanske misije nisam uspio naći nikakav zapis u vezi s tim. Sir Fitzroy Maclean ničeg se sličnog ne sjeća.

U međuvremenu, završen je Drugi svjetski rat i nastupilo poraće ispunjeno neizvjesnostima i teškoćama. Prema zapisima koji su dodani trećem tomu Ratnih memoara (Le Salut), general de Gaulle je, prilikom susreta s talijanskim premijerom Giuseppeom Saragatom (1945), dao na znanje svome sugovorniku, da u talijansko-jugoslavenskom sporu oko granica u Istri može računati na podršku Francuske: “Italija doista mora biti zabrinuta pritiskom koji vrše Slaveni na Jadranu; ona može u tom pogledu naići na razumijevanje (trouver audience) u Francuskoj” (str.544). Jugoslaveni su u to vrijeme bili vrlo osjetljivi na to pitanje, i rukovodstvo i narod, napose Hrvati i Slovenci. U prvim poratnim godinama, i de Gaulle i Tito imali su mnogo prečih problema nego da se bave jedan drugim.

Predrag MATVEJEVIĆ