De Gol, Draža i Tito (1)

Često se tvrdilo da su Draža Mihailović i Charles de Gaulle bili u istoj klasi (“promociji”) francuske vojne akademije u Saint-Cyru. Ta je priča kolala u foajeima Ministarstva vanjskih poslova na Quai d'Orsayu, po ambasadama u Parizu i Beogradu, vukla se u novinama i razgovorima. Izgledala je vjerojatna. Malo je kome padalo na um da je pokuša provjeriti. Nitko to nije ni tražio.

Istina je, međutim, drukčija. Draža Mihailović i Charles de Gaulle nisu bili zajedno u vojnoj akademiji. Nisu se osobno poznavali. Nikad se nisu ni susreli.

Pogledao sam popise pitomaca Saint-Cyra: Mihailovićeva imena nema na njima, ni prije ni poslije de Gaulleove klase. Arhivi bilježe da je major Mihailović bio 1930. godine na šestomjesečnom artiljerijskom tečaju u Francuskoj – a u de Gaulleovu dosjeu stoji da je u to doba bio na Bliskom istoku, u Libanonu i Siriji.

Nakon Apela upućenog iz Londona francuskoj naciji 18. juna 1940. godine, Slobodna Francuska (La France libre), kojoj je stao na čelo dotad malo poznati general de Gaulle, bila je nalik vladi u izbjeglištvu. Jugoslavenska vlada koja je izbjegla u Englesku 1941. godine zajedno s kraljem Petrom II Karađorđevićem, imala je sličan položaj. U njoj će postati središnjom figurom Slobodan Jovanović, intelektualac široke kulture i vrstan esejist, poznavalac francuske civilizacije i jezika. Nedostatak političkog iskustva uspijevao je nadomjestiti erudicijom. Premda je bio član jugoslavenske vlade, jugoslavenstvo mu nije bilo slabost – član “Srpskoga kluba” pokušavao ga je nadomjestiti liberalnim srpstvom i u tome donekle uspijevao. Susretao se s izbjeglim Francuzima i pridobivao njihove simpatije.

Njegovi su sudovi, izrečeni na otmjen način, prihvaćani u krugovima s kojima je bio u doticaju. London je u tom času prijestolnica Evrope koja se bori protiv nacizma. Gotovo sve informacije koje su dolazile od jugoslavenske vlade primane su u krugu Slobodne Francuske s povjerenjem koje je pothranjivao, uz ostalo, zajednički položaj. To je jedan od razloga što su francuski predstavnici, napose sam general de Gaulle, prihvaćali – bez rezerve kakvu će pokazati Englezi – sve što se ticalo pukovnika Draže Mihailovića, unaprijeđena u čin generala te imenovana ministrom Jugoslavenske vlade u inozemstvu i komandantom vojnih snaga u okupiranoj zemlji. Sukob između partizanskog i četničkog pokreta 1941. godine nije imao nikakva odjeka u Zapadnoj Evropi, zaokupljenoj vlastitim teškoćama. Vijesti iz balkanskih gudura teško su se probijale do evropskih palača.

U samoj Francuskoj, pregaženoj i poniženoj u tzv. “čudnom ratu” (drôle de guerre), čak su i komunisti, sve do kraja 1942, veličali primjer “smionoga srpskog generala Mihailovića”. Tradicionalne simpatije prema Srbiji krijepile su taj stav.

Pritiješnjeni okolnostima u kojima su djelovali na početku rata, Tito i njegov štab nisu mogli učiniti ništa da se takve ocjene opovrgnu. Englezi su pokušavali, u pregovorima sa sovjetskim ambasadorom Majskim u Londonu i Višinskim u Kujbiševu, privoljeti Ruse da utječu na rukovodstvo partizanskog pokreta kako bi prihvatilo Dražu Mihailovića kao zajedničkoga vojnog komandanta otpora u Jugoslaviji. Anthony Eden i Winston Churchill službeno su priznali partizanski pokret tek u drugoj polovici 1943. godine, na temelju izvještaja oficira britanske vojne misije (u kojoj je bio i Churchillov sin Randolph). Britanski je premijer okrenuo leđa Mihailoviću i ponizio ga, prisilivši jugoslavensku vladu u izbjeglištvu da ga opozove. Engleska obavještajna služba (u kojoj se našao i poneki komunist) bila je dobro informirana i djelotvorna: svjedoci su vidjeli četničke vojvode zajedno sa oficirima Mussolinijeve vojske, ponegdje i Wehrmachta. Potvrdili su da četnici, s oružjem koje su dobili od okupatora, sudjeluju u ofenzivama protiv partizana.

ČERČIL I DE GOL, Pariz 1944.

U veljači 1943, general de Gaulle je, usprkos svemu, odlikovao Dražu Mihailovića ordenom “Francuskih slobodnih snaga” (FFL). Istaknuo je primjer “legendarnog heroja, simbola najčišćeg rodoljublja i najvećih jugoslavenskih vojnih vrlina, generala koji se uz podršku rodoljuba ne prestaje boriti na zaposjednutom nacionalnom teritoriju, gdje stalno ometa (harcele) okupatorsku vojsku pripremajući konačni napad koji će voditi oslobođenju domovine i cijeloga svijeta, zajedno s onima koji nisu nikad prihvatili potčinjavanje jedne velike zemlje brutalnom osvajaču”. To obrazloženje odlikovanja (“citation“, prema francuskoj terminologiji) dugujem radovima profesora Stevana K. Pavlovića sa Sveučilišta Southampton.

Suradnici Instituta Charles de Gaulle u Parizu nisu uspjeli naći tu “citaciju” među aktima Slobodne Francuske koji su službeno potvrđeni poslije rata. Po tome bi se moglo zaključiti da je završila među odlukama koje komisije za odlikovanja nisu prihvatile. (Tu pretpostavku iznosim s rezervom.)

Maurice Couve de Murville, ministar vanjskih poslova u de Gaulleovoj vladi, kojeg sam zamolio da potvrdi je li tekst napisao sam general (što se, sudeći po stilu, čini vjerojatnim), izjavio je diplomatski da je to “vjerojatno ali ne i očito”. Slično sam mišljenje čuo i od Bernarda Tricota, dugogodišnjega suradnika generala de Gaullea i jednoga od voditelja spomenutoga Instituta. U svojim Ratnim memoarima sam je de Gaulle zapisao: “Dodijelio sam Mihailoviću ratni križ u veljači 1944. godine”(sic! posrijedi je greška koju bi valjalo ispraviti: bilo je to godinu dana ranije); “dao sam javno saopćenje u vezi s tim kako bih ga (Mihailovića) ohrabrio u trenutku kad mu je tlo izmicalo pod nogama” (tom II, str. 203). Staljin je, navodno, zamjerio de Gaulleu što je odlikovao Mihailovića, premda je, sudeći po najnovijim podacima, sve do Teheranske konferencije i sam održavao stanovite veze s njegovim štabom, posredstvom Dragiše Vasića, pisca i Krležina prijatelja iz mladosti, kojega su ustaše ustrijelili pred kraj rata na putu prema Bleiburgu.

Predrag MATVEJEVIĆ