Hrast i knjiga

u ateljeu Ibrahima Ljubovića

Došao sam, miru da me učiš. Soba je
prepuna tako dragih stvari: hrast i knjiga
(ko duša i um!), sat i svijećnjak, spužva,
kocka i sehara - sve mirom miruje,
osim srca što bije i bije, u velikom
drugom nekom srcu - srcu vaseljene.

Sve je zapravo muzika sama. Izlišna
postaje moć govora: sve počinje, i svršava,
šutnjom, iz koje će, kroz trpnju, 
liti sjaj čiste blagosti. Ničeg, inače,
dobrog međ mirnim stvarima. Jer, napolju,
gladan je svijet, i ljudske su oči 
bunari prastari - prazno, žeđ i tama.

Zar je to zbilja moguće? Putevima
tako različitim, istom se cilju bližimo!
Preduboka je zamisao Tvorca. Da bih shvatio
taj svijet, iznova bih morao, stalno i stalno,
živjeti ljubav. S manje bih zlojeda, 
straha i žestine, potom, pod zvijezdom kročio,
ko mlijeko majčino kušajuć.
Komad se neba kroz prozor vidi,
i žene neke dolje, sasvim nadrealne,
eno, rublje razastiru. U sobi, odasvud,
maslačak cvate! Djevojčice naše obrašca
nadimaju, u krunice se dah dječji sasipa,
i cvijetno perje zrakom lebdi! Prah 
i pelud lice nam mije, i prepuna je
soba snijega i topline.

O, hoću li išta naučiti iz svega?
Sad je, evo, mirno moje srce.
Ali, ko će, umjesto mene,
iz ove sobe izići? I čije će oči
k nebu se podići? U čijoj će to duši
iz starih knjiga glas da zvoni: "O, Bože,
pun neka je svjetla Ibrahimov grob".

Abdulah SIDRAN