Englez i ljuti janičar

Među engleskim putnicima 17. vijeka zapaženo mjesto svakako zauzima Henry Blount (1602-1682). Kao treći sin veleposjednika Thomasa Blounta, stekao je zavidno obrazovanje na Oksfordu nakon čega je nekoliko godina putovao Evropom. On se 1634. godine iz Engleske uputio u Carigrad, a od Splita do Beograda (preko Bosne) kretao se sa karavanom turskih i jevrejskih trgovaca. Putešestvije kroz Bosnu opisao je u djelu “A Voyage Into the Levant”, objavljenom dvije godine kasnije u Londonu. Blount je 1639. stekao vitešku titulu i do kraja života obavljao je razne dužnosti za englesku krunu.

Poslije devet dana jahanja u takvim uslovima većim dijelom puta, došli smo u prostranu i plodnu ravnicu koja je sa zapadne strane, odakle smo stupili u nju, široka najmanje deset milja, a sa sjeverne i južne zatvorena padinama blagih i lijepih brežuljaka, gdje se postepeno sužava, da bi joj širina poslije šest ili sedam milja jahanja iznosila tek oko jednu milju. Tu smo ušli u grad Sarajevo, koji zauzima čitav prostor između brda i penje se djelomično na obje strane. Na istočnom kraju, na jednoj strmoj stijeni, stoji tvrđava koja dominira gradom i putem što vodi na istok. To je glavni grad Kraljevine Bosne, neugledan i nevelik, u kojem ima osamdeset džamija i dvadeset hiljada kuća.

U toku tri dana mog boravka u Sarajevu najvažnije stvari koje sam zapazio bile su dobra voda i ogroman, gotovo džinovski stas ljudi.

U odlasku smo krenuli zajedno s bosanskim pašom i njegovom vojskom koja je pošla u rat na Poljsku. Vojska je brojala šest ili sedam hiljada ljudi, što konjice što pješadije, ali se kretala rasuto i bez paše, koji joj se još nije bio pridružio. Vojnici su se opraštali od prijatelja, a kako su mnogi bili podgrijani pićem, nezadovoljni i drski, bili su prikladnije društvo za đavola nego za hrišćanina.

SIR HENRY BLOUNT

U trgovinama tekstilom vidio sam dobre engleske čohe i skupocjene venecijanske kadife. Tkanine za laganu žensku odjeću, kao paučinu tanku svilu u prekrasnim mustrama, dobavljaju iz Male Azije, ali nažalost nisam vidio ni djevojaka ni žena u haljinama iz takve robe, jer i ono malo ženskog svijeta što ga sretneš na ulici, zamumuljeno je u neku vrstu vreće bez dna i tamne boje, pa ne znaš da li to hodi tankovijasta djevojka ili okruglasta žena. Dakako, lica im ne možeš nikako vidjeti i samo po pričanju starijih ljudi, kad im razgovor razveže šljivova rakija, naslućuješ kakvih sve ima u Sarajevu ljepotica.

Koliko sam mogao dokučiti, Sarajlijama su punačke žene više po volji.

Po čaršiji mnogo seoskog svijeta, Turaka i krštenih. Teško sam ih razlikovao jer je u krštenih na glavi veći turban nego u Turaka i pogleda su mrka kao janičari. Mnogo se djece rađa u Sarajevu i, kako mi rekoše, više muške nego ženske, i to sasvim mnogo muške djece u kraju grada gdje ima izvor koji zovu muška voda.

Otišao sam da okušam tu vodu, koja izvire pod vrlo strmom stijenom na obronku planine, nedaleko groblja turskih junaka koji su poginuli pri osvajanju Sarajeva, ali umalo nisam poginuo. Jedan krupan janičar, do zuba oružan, stajao je pred jednom kapijom, i s njim ženska figura. Vjerovatno je to bilo ašikovanje, pa janičar, ili ljut što ja ometam ljubavnu idilu ili da pokaže svojoj simpatiji kako se bije junački boj, razgoropadi se i potrča prema meni.

Dobro sam učinio što sam odmah pobjegao, jer da se janičaru nije zapetljala topuzina među kajiše o kojima je visila kriva sablja i kutija sa strijelicama – ode moja glava na pazar. Pričali su mi u konačištu, da je bolje imati posla s trista đavola, nego sa jednim jedinim ljutitim janičarom.

U buduće sam nastojao da se uklonim s puta kad god naiđe oružan čovjek, ali to nije bilo lako, jer je u Sarajevu kiptjelo ratnicima. Kupila se vojska u rat s Poljskom. Stizali su odasvud spahije i drugi lenski obveznici u raskošnim odorama kao da idu u svatove, a ne u rat na kraj svijeta. Spahije su vodili sa sobom mnoge konjanike i pješake junačkog izgleda, a za ovima su se otegla kola natovarena hranom i drugim ratnim potrebama. Ratnici su veseli i pjevaju i bacaju djeci, koja trče ispred njih i iza njih, orahe, lješnjake i jabuke – radi uspješna boja i sretna povratka.

Iako sam bio u strahu, ipak sam obišao cio grad, da vidim na koji način Turci pripremaju ratne pohode u kojima su uvijek pobjednici. Ali sam ipak uvijek, osim u incidentu s janičarom, bio s jednim Jevrejinom Sarajlijom, koji je dobro govorio slovenskim jezikom, jer u Sarajevu turski znade samo po koji učen čovjek.

Pred trgovinama sablji i noževa gurnjava. Skaču iskre iz čelika i škripe drveni stalci, oštre se mačevi i handžari i jatagani. Osjeća se miris bijelog i crvenog luka, da ti sve suze idu na oči. Može biti da su zbog ovog jela Sarajlije vatreni ratnici i ljubomorni u ženskim odnosima.