Banja Luka 1991.

Povijesni događaji su ostavili tragove na ovo, milenijumima mjereno, ljudsko stanište. Ipak, u tom uzbudljivom ljetopisu jedno je nedvojbeno – Banjaluka grad i rijeka Vrbas, sudbinski bijahu vezani u svom zajedničkom bitisanju. Ta vjekovna ljubav Banjalučana i zelene rijeke još uvijek traje. Zahvaljujući baš Vrbasu, Banjaluka je desetljećima slovima kao izduženi grad, dug više od 11 kilometara, i to mahom na njegovoj lijevoj obali. Posljednjih desetljeća ta slika se izmijenila jer je Banjaluka pobjegla u širinu, dospjela pod obronke Starčevice, počela osvajati Šibove, uvelike zaposjela Paprikovac i okoliš.

Banjaluka je u posljednjih stotinu godina oko deset puta povećala broj žitelja. Godine 1895. u ovom gradu živjelo je 13.566 stanovnika, a danas, po popisu iz 1991. godine, na području grada živi blizu 143 hiljade stanovnika.

Ako se zna da je uoči posljednje, njemačke okupacije, u ovom gradu bilo oko 28 hiljada stanovnika, a prije katastrofalnih potresa 1969. oko 58 hiljada, uočljiv je brz priraštaj. Nebriga za razvoj prigradskih naselja prouzročila je pražnjenje vangradskog područja, pogotovu što su svi privredni objekti bili u gradu, koji je imao i još uvijek ima, niz pogodnosti za život. Naime, 92,9 posto grada je vodoopskrbljeno, a kanalizacija je obuhvatila više od 86 posto gradskog područja. Vrelovodna mreža (45 km) i savremene prometnice dobro su već “prošarale” grad.

Banjaluka je grad mladosti. Podaci o tome rječito govore – 1981. do 14 godina bilo je mladih više od 45.000, sada ih već ima blizu 50 hiljada, uz pripomenu da je još oko 12 hiljada učenika u banjalučkim srednjim školama.

Ovim brojkama valja pridodati i broj studenata, s obzirom da je od 1975. godine Banjaluka i univerzitetsko središte sa fakultetima: Ekonomskim, Elektrotehničkim, Mašinskim, Pravnim, Tehnološkim i Medicinskim, te Pedagoškom akademijom, prvom visokoškolskom ustanovom u Banjaluci, koja je počela radom 1950. Broj redovnih studenata na banjalučkom Univerzitetu ili sveučilištu kreće se između pet i šest hiljada.

Grad zelenila, kulture i sporta

Banjaluka je i grad zelenila. Stoljetne aleje su temeljno obilježje ovog grada na Vrbasu. Novi drvoredi već su uočljivi, stabla u njima su već dobrano proširila. Iako su brojne zelene oaze – cvjetne bašče, zeleni vrtovi kojima je bilo prošarano cjelokupno gradsko područje, u rapidnom opadanju, još uvijek se za ovaj grad može reći da je grad zelenila. Jer, ukrasno cvijeće se uselilo u banjalučke domove, ocvjetali su balkoni, poklanja se briga zelenim površinama oko grada, na njegov domak je čak 1488 hektara “park-šume” Starčevica, Šibovi, Trapisti…Zbog toga i zelenog Vrbasa, dominira i zelena boja u grbu Banjaluke.

Banjaluka je i snažno kulturno središte. Ozbiljna muzika, preko javnih nastupa, zakoračila je u ovaj grad krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća; kroz to vrijeme djelovali su brojni poslenici književne riječi. Vrlo rano su i domaći slikari, ponajprije iz reda likovnih pedagoga na banjalučkoj Gimnaziji, počeli priređivati izložbe. I amaterski kulturno-umjetnički rad se razvio u prekrasan koloplet pjesme i igre, u kojem su najpoznatija društva: Pelagić, Veselin Masleša, Budućnost, Karlo Rojc, Ivica Mažar, Taras Ševčenko, Veseli brijeg…U Banjaluci zapaženo mjesto imaju Umjetnička galerija, Spomen galerija Terzić te galerija Pelagić, kao i prve privatne galerije (prva Mundžić u Gornjem šeheru) koje su se pojavile 1989. godine.

Banjaluka je i grad sporta. S obzirom na svoju veličinu, u jugoslavenskim razmjerama je po ostvarenim rezultatima jedan od najsportskijih gradova. Sportaši ovog grada osvajali su brojne naslove – evropske, svjetske i olimpijske, uz dakako mnogobrojne naslove jugoslavenskih prvaka.

Najprivlačniji grad

Vrlo je značajno istaći da je Banjaluka i jako industrijsko središte. Privredna uporišta koja raspolažu savremenim tehnologijama u ovom gradu su: Rudi Čajavec, u širokom spektru elektronike i elektromehanike, Incel – u viskozno celuloznoj industriji, Jelšingrad – u oblasti proizvodnje alata za obradu metala te livarstvu, Vrbas – u oblasti drvno-prerađivačke industrije, zatim Tvornica obuće Bosna, Tvornica hladno valjanih traka, Tvornica hidrauličnih uređaja Univerzal, Tvornica duhana, Vitaminka, Metal, AIPK, Bosanska krajina, Banjalučka pivara, Mljekara, Energomont, Kosmos i brojni drugi. Posljednjih godina je u razmahu i privatni obrt: broj privatnih radnji i zadruga bilježi skokovit porast.

U društvenom sektoru Banjaluke zaposleno je oko 62 hiljade ljudi, od kojih 27 hiljada u industriji. Grad ima više od 40 hiljada stanova i 510 kilometara dužinu ulica.

Dugovjeka je tradicija savremenih tokova i zbivanja koji su prožimali ovaj grad na Vrbasu. Dovoljno je kazati da su savremeni evropski tokovi zapljusnuli ovaj grad potkraj turske okupacije, kada se počelo obrazovati sadašnje središte grada u kojem je bio i začetak prvog hotela na području Bosne i Hercegovine, odnosno kada su redovnici Trapisti dospjeli u ovaj kraj i počeli podizati savremene objekte za proizvodnju piva, sira, prerade voća i tkanina…

Ubrzo je u Banjaluku dospio i prvi putnički vlak koji je krajem prošlog stoljeća omogućio Banjalučanima izravno putovanje, bez presjedanja, u Beč i Budimpeštu. Sve to je pridonijelo da je Banjaluka do početka posljednje okupacije bila najprivlačniji bosansko-hercegovački grad, a i danas slovi kao takav. I što je grad u pjesmama opjevan.

Aleksandar RAVLIĆ, Banjaluka grad / Enciklopedijski geografski leksikon Jugoslavije