Priče minijatura

Šahnama koju je napisao iranski pjesnik Firdusi oko 1010. godine predstavlja priču o Iranu i iranskom narodu od početka vremena pa sve do islamskih osvajanja u sedmom stoljeću. Ovaj nacionalni ep sastoji se od oko 60.000 stihova, proteže se kroz milenije i obrađuje razne teme, između ostalih heroje i kraljeve, ljubavnike i smrtne neprijatelje.

Firdusi je bio veoma cijenjen pjesnik u seldžučkoj državi pa su u doba seldžuka njegovi stihovi krasili zidove njihovog glavnog grada. Veliki utjecaj na tursku književnost ranog srednjeg vijeka vršila je upravo književnost Perzije. Među najranijim prijevodima Firdusijeve Šahname na turski jezik jeste onaj Tatar Ali Efendija 1510. godine, rađen po narudžbi memlučkog sultana Kansuh Ghuria. Drugi očuvani prijevod Šahname napisao je izvjesni Madhi za osmanskog sultana Osmana II (1621-1622). Ovu drugu verziju šahname na turskom jeziku u prozi prepisao je jedan od najpoznatijih turskih kaligrafa Ibrahim Cevri. Bio je izuzetna ličnost, imao je veliko umijeće u kopiranja knjiga, bio je vješt kaligraf i dobar pjesnik.

Šahnama ima nevjerovatnu važnost u perzijskoj kulturi. Ne postoji popularnija knjiga od Šahname u Iranu.

Firdusijeva Šahnama ima svoj historijski karakter budući da većim dijelom govori o historiji Perzijskog carstva do propasti Sasanidske dinastije koja se desila muslimanskim osvajanjem u vrijeme halife Omera i Osmana. Govori se o odnosu Irana i Turaka i Turanaca kako su nazvani u Šahnami, kao i sa velikim Vizantijskim carstvom. Dakle, Šahnama tretira položaj tadašnje države u političkom smislu. Govoreći o kulturnom aspektu Šahname, ona promovira edeb, odgoj i učtivost, poštovanje prema autoritetu i religiji, znanje (dânesh) i učenje, vjernost (wafâ).

Šahnama tretira pitanja političke etike i bavi se pitanjima karakternih osobina samog vladara. Dobar vladar pored čistog iranskog porijekla, mora imati karizmu (farr) te posjedovati mudrost (kherad) i pravednost (‘adl). Pored toga, Šahnama je značajna jer je pisana na perzijskom jeziku te što je perzijski jezik postao jezikom književnosti.

Najstariji primjerci Šahname potječu iz 1217. godine kao i 1276. godine. Prvi primjerci Šahname kao i primjerci iz ovog perioda nisu ilustrirani, međutim situacija se polako počinje mijenjati dolaskom na vlast Ghazan Khan 1294. godine. Poslije toga već polovinom XIV stoljeća je pronađeno sve više ilustriranih kopija Šahname. Od tada počinje da raste popularnost Šahname. Vrhunac dostiže polovinom XVII stoljeća za vrijeme Safavidske dinastije.

Škole minijature

Umjetnost minijature svakako predstavlja jedno od najzanimljivijih područja islamske umjetnosti. Postoje mišljenja da su njeni korijeni još u periodu početka XIII stoljeća u seldžučkoj epohi, sa bagdadskom školom minijature. To je bila prva škola minijature u islamskom svijetu za koju se zna. U početku glavni cilj joj je bilo razumijevanje pisanog teksta koje je popraćeno sa slikovnim prikazima. Radilo se o predstavama iz različitih sfera života: nauka ( prikazi biljaka,životinja i sl.), scena iz džamija, na dvorovima, bibliotekama, svadbama itd.

Nakon invazije Mongola razvila se nova stilska težnja u kojoj će se osjetiti utjecaj istočnoazijskog slikarstva na radove umjetnika-minijaturista. Radi se o elementima pejzaža sa Dalekog Istoka, prikazi planina i oblaka, borova i drveća u cvatu te naročito karakteristična mongolizacija likova ali i njihove odjeće koja prodire u umjetnost minijature u drugoj polovini XIII stoljeća.

Prvi veliki uspjeh perzijske minijature datira se između 1330. i 1340. i njegovo središte je Tebris. Najpoznatiji predstavnik ovog perioda je Firdusijeva Šahnama, nekada u zbirci Demot, danas u više različitih zbirki svugdje u svijetu. Osnovno obilježje je i da su scene prikaza postale dosta slobodnije, prostor kompozicije nije uvijek ograničen nego ivice slike često presjecaju prikazanu radnju tako da kompozicija djeluje proširena u beskraj.

Posebna pažnja se posvećivala prikazima neba, figura koje se kreću u svim pravcima te elementima pejzaža. Pored Tebrisa bitno je napomenuti da su pod Timuridima novi centri minijaturne umjetnosti Širaz (gdje umjetnost knjige ali i minijature dostiže veliki procvat) i Herat (zahvaljujući Timurovom unuku Bajsunguru koji je 1420.godine tamo osnovao Akademiju knjige). Minijature će se odlikovati još većom jasnoćom kompozicije, još većim bogatstvom kolorita i čistim konturama.

Elvira DIZDAREVIĆ