Mešino upozorenje iz 1967.

Photo by Kat Jayne on Pexels.com

Stanje u našim međusobnim odnosima nije dobro. Ništa ne bih želio više nego da ovaj moj utisak ostane samo moja zabluda: nikad se vlastitoj predrasudi ne bih više radovao…Okretanje prema istoriji, neizbježno i veoma korisno, ne samo zato da bismo sebe bolje poznali već da bismo se odredili prema potrebama sadašnjeg trenutka u hodu prema sutrašnjici, može da postane alibi ili argument za aktuelne dnevne težnje.

To je potraga za slikom nacionalne veličine u prošlosti, da bi se dokazalo i današnje pravo na veličinu u odnosu na druge koji te imaginarne veličine nemaju. Ili je utjeha za nezavidnu savremenu situaciju. Jedno, narcisoidnost i frazerska apologija, drugo rekompenzacija osjećanja niže vrijednosti, znače u stvari rušenje mostova prema drugima.

Istorija, tradicija i nacionalni duh su stvarnost koju poštujemo. Ali ako postanu bastioni, bedemi oko nas, šančevi kojima se razdvajamo, uzvišenja na koja se penjemo da bismo bili dalje i više od drugih, ako su to kozmetička sredstva kojima uljepšavamo svoje ne uvijek lijepo nacionalno lice, ako postanu razlozi za nadmenost, za isticanje prava na ma kakvu premoć, dijalog između nacija je presječen u korijenu.

Sve ovo, nažalost, nisu teoretska razmatranja: sve se ovo u većem ili manjem obimu dešava kod svih nas. I neće biti manje negativnih pojava, biće ih sve više, zbog lančane reakcije, ako što prije, odmah, ne shvatimo da je to naša opšta šteta. Opterećeni smo i mnogim predrasudama jedni prema drugima. Neću ih navoditi, one su isto toliko poznate koliko su smiješne i plod su potpunog nepoznavanja. Jer mi se u stvari ne poznajemo, a pokazujemo i tako malo volje da se upoznamo, da to postaje fenomen bez objašnjenja.

Meša SELIMOVIĆ, Splitski razgovori (1967)