Ima jedna rijeka…

SONY DSC

Na latinskom jeziku Una treba da znači jedna, ili jedina, ili – možda jedinstvena, pa bi, prema tome bilo: Una – jedinstvena rijeka. A ona – po svojoj ljepoti, po svojim virovima, slapovima, po svome toku i svome hodu to i jeste: lijepa i možda najljepša naša rijeka. To je jedna naša hladna voda, za razliku od Sane, koja je topla; to je jedna naša čista i bistra voda, za razliku od Save, koja se muti. To je voda koja se slila s gorja kao rosa sa lista i zemljom potekla kao njen ukras – kao nijedna druga rijeka, kao jedina – kao Una!

Oni koji ne umiju da vole neka na Unu dođu – i zavoljet će; oni koji ne umiju da pjevaju, neka na Unu dođu – i propjevat će; oni koji ne zbore – prozborit će kraj Une, oni koji ne čuju – pročut će kraj Une, oni koji ne vide – progledat će kraj Une.

Može oko ove vode da bude sve ružno, ona će – Una, jedina i jedinstvena, biti i tada lijepa; može oko ove vode da bude sve tužno, ona će – Una, jedina i jedinstvena biti i tada vesela; može oko ove vode da bude tmurno, mračno i plačno, ona će – Una biti i tada puna plavih boja, prelazit će hitro preko kamena, gradit će virove i slapove, ulaziti u nov kraj da ga orosi, a kraj je “krajiški”, ona ljuta Krajina o kojoj se pjevalo: “Oj, ljuta Krajino, krvava haljino, s krvlju ručaš, a s krvlju večeraš” i prolazit će dalje svojim pravcem i svojim koritom ne mareći za ljudske nevolje, jer šta je sve bilo i prošlo otkad ona teče i šta još neće biti, a ona će jednako teći i biti uvijek samo jedna i jedina, samo – Una, puna pjene i klobuka, puna šuma i žubora, i oku nikad nagledana, niti uhu naslušana, niti u pjesmi opjevana, jer je jedinstvena, a to znači drukčija od drugih voda.

Stara je i mlada podjednako – onako kao što je podjednako staro i mlado vrijeme, ili kao što je podjednako star i mlad Grmeč nad njom, i Bihać u njoj, i Krupa, i Ostrožac, i Novi i Dvor i drugi gradovi i gradići, i silne šume, i mladi borići, jer je ona voda jedina, što joj i ime njeno kazuje – Una!

Ne teče mirno, ni tiho, nego nemirno i bučno, i liči ponekad na mlada ždrijepca u trku, i gotovo da se upitaš: kud trčiš? Ali tako ide samo do prvog vira, gdje će, čini ti se, u viru uvrijeti i iščeznuti sa krajiške zemlje; ali to je samo za trenutak – toliko koliko da se odmori, a poslije će da pođe hitrije, i, čini ti se, bistrije – kao okupana.

Reklo bi se da nijedna voda nema toliko – a tako malih, a tako bučnih slapova, kao ova krajiška voda. Ko zna otkud to dolazi; valjda od male strmine korita i od mnogo stijenja u njemu, preko kojega se slivaju slapovi – a ponegdje tako da grade čitave male vodene zavjese u kojima, na suncu, drhte i trepere dugine boje. Una tada dođe kao kakva nevjesta, ogrnuta nevjestačkim velom i silno bojama išarana. 

Oglednut će se u njenom ogledalu stari gradovi od kamena, oni za koje pjesma kaže: “Biše grada tri godine dana, ne obiše vara od duvara, ni kamena koliko kremena”; oglednut će se i vidjet će da su samo jedni stari starci, od zemana koji je prošao, od godina utonulih u tamu, od vladara kojih više nije – “od banova i od kapetana”. Una i jeste jedno ogledalo – da se u njemu ogledaju njeni gradovi, sunce i mjesec, dani i godine – i da se u njemu pogleda čovjek. Dođi i vidi se u tom ogledalu – i, ako se dugo u njemu gledaš, vidjet ćeš se kakav si bio kad si nekad mlad bio; i što si bliže njenom izvoru to si, čini ti se, bliži svome izvoru…

Ćamil SIJARIĆ, Una – a to znači jedna