Draksenić 1942.

Photo by Andre Moura on Pexels.com

“Preko stotinu i pedeset ljudi, najvećim dijelom žena, djece i staraca, poklato je za jedan dan u Drakseniću. Svaki dan izvlače se iz zgarišta nove i nepoznate žrtve. Poljanama Draksenića prodiru leleci i jauci majki koje prepoznavaju svoju čeljad. Draksenić, do prije nekoliko dana najljepši i najbogatiji kraj, postao je za svega jedan dan pusto zgarište – groblje svojih žitelja”. Ovo je tek dio prvog izvještaja o stravičnom masakru koji su ustaše i domobrani počinili u dubičkom selu Draksenić 14. januara 1942. godine.

U vrijeme nastanka ovog proglasa Okružnog komiteta KPJ, svega nekoliko dana nakon napada na Draksenić, konačan broj žrtava ustaškog zločina nije ni mogao biti poznat. Razmjere užasa ukazaće se tek kasnije: od 13. do 15. januara 1942. godine, ustaško-domobranske snage u selima Gradina, Draksenić i Čuklinac ubile su oko 360 mještana i za sobom ostavile pustoš. U monstruoznom krvavom piru u pravoslavnoj crkvi u Drakseniću, masakrirano je 207 muškaraca, žena i djece.

Pojava partizana u selima Gradina, Draksenić i Orahova krajem 1941. godine te povremeni napadi na ustaške snage na drugoj obali Save izazvali su veliku zabrinutost ustaških vlasti. Milan Gavrić, preživjeli zatočenik logora Jasenovac, u knjizi Otkosi smrti piše da su tih dana partizani zaprijetili i ustašama u samom logoru. “Jednog jutra oko Nove godine (1942), nismo smeli da izlazimo iz naše barake…Delovi ustaške bojne zaklanjali su se iza zgrada. Na drugoj obali Save zaštektao je mitraljez…To su se partizani sa Kozare spustili sve do samog Jasenovca…Ustaški dželati su bili obuzeti strahom, unezvereno su hodali unaokolo, gde su mislili da im je obezbeđen zaklon. Trojica-četvorica su poginuli od partizanskih metaka…Tanad su i dalje zviždala kroz logor kao da su nagoveštavala slobodu…”, piše Gavrić.

Ratni dnevnik njemačke 718. divizije bilježi da je u noći između 30. i 31. decembra 1941. napadnuta i željeznička stanica Jasenovac. Otud se u izvještaju 5. domobranske pukovnije od 16. januara 1942. godine ističe da je napad na srpska sela na drugoj obali “organizovan kako bi se Jasenovac olakšao stalnog pritiska”. U sporazumu sa satnikom Luburićem, stoji u dokumentu, odlučeno je da se “očisti prostorija” južno od Jasenovca, između Save i Une.

Napad i zločinci

Za “čišćenje prostorije” i masakr stanovništva ustaške vlasti i ministarstvo domobranstva NDH odredili su sljedeće jedinice: 2. bojnu 5. pješačke pukovnije, 1. satniju Požeške bojne, 48. ustašku satniju iz pravca Bosanske Dubice, 1. satniju 10. pješačke pukovnije iz Bosanske Gradiške, jednu domobransku satniju iz Karađorđeva (gradiški srez) te 70 ustaša i jedan vod domobrana iz Jasenovca. Snage ukupne jačine 1.200 vojnika podržavale su dvije baterije haubica. Njima su pokušale da se suprotstave tek dvije partizanske čete. Ustaško-domobranske jedinice bile su pod komandom potpukovnika Slavka Skolibera (a ne Skolibeka, kako se to pogrešno navodi u literaturi). Kako ističu Mirko Pekić i Dragutin Ćurguz u knjizi Bitka na Kozari (Prijedor, 1976) na čelu ustaškog odreda iz Jasenovca bio je zloglasni Vjekoslav Maks Luburić, ubijen 1969. u Španiji.

Skoliber, rođen 1896. godine u Koprivnici, završio je kadetsku školu austrougarske vojske u Bečkom Novom Mjestu i između dva svjetska rata bio je oficir u Kraljevini Jugoslaviji. Po uspostavi NDH, od maja 1941. do maja 1942. obavljao je dužnost zapovjednika gradiškog zdruga. Četiri mjeseca nakon pokolja u Drakseniću, Skoliber je prebačen u Ustašku vojnicu, unaprijeđen u čin ustaškog pukovnika i postavljen za glavnog zapovjednika Državne redarstvene straže. Na toj dužnosti ostaće sve do sloma NDH. Presudom Vrhovnog suda, osuđen je na smrt u septembru 1945. godine u Beogradu.

Dan nakon masakra, Skoliber je načinio detaljan izvještaj o zločinačkoj operaciji. “…Južno od Čuklinca (zaselak Draksenića) naišli smo na prvi otpor partizana, a naročito jak otpor pred Draksenićem i u Drakseniću…Draksenić je bio u našim rukama u 13 sati…Draksenić je potpuno spaljen…Satovi koji su pošli iz Bosanske Dubice naišli su na jak otpor gdje su pretrpjeli gubitke od 7 mrtvih i 9 ranjenih i gdje im je zadržano dalje napredovanje uslijed čega su se povukli u Dubicu”, izvjestio je Skoliber. Nakon dvodnevne pljačke domaćinstava pobijenih mještana, Skoliber je izdao naređenje da “sva sela do Save i Une budu spaljena”.

Svjedoci pakla

Po broju žrtava i bestijalnosti zločinaca, pokolj u Drakseniću spada u red najmonstruoznijih zločina. Mještani su, na prevaru, satjerani u pravoslavnu crkvu, kako bi tobože “saslušali govor ustaškog komandanta”. Potresni iskazi preživjelih i prvih svjedoka zločina objavljeni su u knjizi Pokolj u drakseničkoj crkvi (Ljubljana, 1954). Nakon protjerivanja ustaša, na mjesto zločina prvi su stigli borci Drugog krajiškog odreda, suočivši se sa scenama iz pakla:

“U crkvi su ležale unakažene žrtve iz kojih je još vrela krv šikljala po bijelim zidovima…Na ulaznim vratima od crkve na jednoj strani nalazilo se prikovano i iznakaženo tijelo muškarca, a na drugoj tijelo žene, čije su grudi prosječene, a kroz njih provučene ruke. U oltaru su bile izdvojene djevojke koje su na poseban i zvjerski način mučene. U crkvi su mnoge majke ležale, a na njihovim grudima djeca izbodena bajonetima”.

“Zarobljavanje ljudi kod Bos. Dubice – selo Draksenić” (Foto agencija Zagreb)

Pokolj u crkvi tog dana je preživjela Anka Pavković sa kćerkom Radojkom, tada djevojčicom od dvije godine. Po njenim riječima, na ulazu u crkvu stajala su dvojica ustaša koji su “propuštali dotjerane”, dok su ostali zločinci u samoj crkvi bili raspoređeni sa obje strane.

“Kako smo nailazili, počeli su da nas bodu bajonetima. Zadobila sam desetak rana po vratu, glavi i po rukama. Udarali su nas bajonetima, kundacima i ašovima. Padali smo jedni na druge pod udarcima i ubodima…Vršili su i druga nedjela, napastvovanja, silovanja…Čuo se plač djeteta Milana Petkovića. Ustaše su mu prišle i udarile kundakom u glavu. Bio je dječačić star godinu, a možda i manje…”

Smrt je samo čudom izbjegla i Mara Blagojević: “…Samo što sam se okrenula, udarena sam bajonetom u rebra. Svalila sam se i pala. Ostale žene vežu oči i padaju na mene. Ustaše su nastavile da ih kasape. Moju majku Rosu Vlajinić zaklali su na mojim nogama…Osjećala sam da sam živa pa sam se pomicala da uklonim poginule sa sebe”. Ona će među ubicama prepoznati i Valenta Majkića iz Novske, nekadašnjeg mlinara iz Draksenića, koji je dobro poznavao veliki broj mještana. Majkić je nakon oslobođenja osuđen i strijeljan.

Prema podacima koje prenosi Dušan Samardžija u knjizi Bosanskodubičko područje u NOR-u, do kraja rata život je izgubilo 896 žitelja sela Draksenić, od čega čak 241 dijete mlađe od 15 godina. U selu je opustjelo 56 domaćinstava. Nakon borbi u januaru 1942. i pokolja mještana ovog područja, ustaše su potpuno ovladale prostorom Gradine koji će do kraja rata pretvoriti u glavno stratište jasenovačkog logora.

O. RADULOVIĆ