Paragraf za šejtana

Kao što je okupacija donijela mnogo zla i učinila nam mnogo nepravdi u svima pravcima narodnog života, isto je tako uticala štetno i na razvitak našeg zvučnog i ljupkog jezika. Taj je uticaj tako štetan i tako očevidan da mi moramo strahovati da nam se naš krasni jezik, najljepši među slovenskim jezicima, sasvim ne iskvari, ne izblijedi, ne izgubi svu onu svoju kristalnu jasnoću i ljupku zvučnost kojoj gotovo nema ravne.

To nas, kao stare i dobre Bošnjane, mora boljeti, jer je naš jezik i u najstarija vremena bio neobično lijep i zvučan, mnogo ljepši i narodniji od jezika u istočnim srpskim zemljama, koji se je razvijao pod uticajem vizantijske kulture i grčke sintakse.

Ta se njegova ljepota sačuvala kroz duge vijekove, i u novije vrijeme, kad se stvarala naša nova književnost, srpska i hrvatska, kad se stvarao naš književni jezik, naš je dijalekat bosansko-hercegovački uzet za zajednički književni jezik dva bratska naroda, za književni jezik srpskog i hrvatskog plemena. Osnivač naše nove narodne književnosti, zaslužni Vuk Stefanović Karadžić, napisao je ovo: “Srpski se govori najčistije i najpravilnije u Hercegovini i Bosni”. Danas, poslije 32 godine austrougarske uprave, sa bolom i ogorčenjem ja parafrazujem ovu preciznu Vukovu rečenicu: “Srpski se piše najnečistije i najnepravilnije u Bosni i Hercegovini”. Pa ko je tome kriv? Ko bi drugi mogao biti kriv nego naša vlada, nego njezini činovnici, mali i veliki, viši i niži, njene zvanične novine, zakoni i naredbe.

Mi smo dobili u novinama, zakonima, naredbama i po sudovima nekakav jezik koji stoji u vrlo labavoj, često puta nikakvoj vezi sa živim narodnim govorom. To je odurna nakaza, teška i usiljena, često puta potpuno nerazumljiva, bez gipkosti, elastičnosti i zvučnosti, tih bitnih osobina našeg divnoj jezika. To je jezik kao naš, a nije naš, naše su riječi, ali jezik nije naš.

Stranci često puta nijesu razumjeli ni pravo značenje pojedinih riječi, kao na primjer suci, kojima bi kao čuvarima javnog dobra i morala do u najsitnije pojedinosti morao biti poznat živi narodni govor. Zbog tog nepoznavanja, visoki Sabore, došlo je na sudovima često do komičnih i tragičnih scena. Da vam samo jednu ispričam.

U nekom okružnom sudu pita predsjednik optuženika, koji je ubio čovjeka, zašto je ubio. Optuženik sliježe ramenima i ćuti. Predsjednik ga ponovo pita zašto je ubio, a optuženik odgovara: “Sam me je šejtan na to nagnao!”

Na to skoči državni tužilac i veli: “U smislu, recimo, člana 301. protežem optužnicu i na šejtana i predlažem da se kazneno progoni”! Prisjednici pogledaše se, a jedan stari musliman reče: “Carevina vam je napredna i upravna, ali da i za šejtana imate paragrafa, to mi ne može ići u glavu”.

Petar KOČIĆ, govor u Saboru Bosne i Hercegovine (14. novembar 1910)